Priče se temelje na istinitim događajima na području Međimurja. Čitatelji traže da se nadjenu fiktivna imena aktera, kao i mjesta, kako se ne bi zlorabila njihova intima ili intima njihovih prijatelja, poznanika, rodbine… Josip iz G.Kuršanca, ispričao nam je životnu priču svojeg prijatelja.
Brižna udomiteljska obitelj prihvatila je ulogu skrbnika bolesnih i nemoćnih ljudi, nesebično im darivajući ljubav i pažnju. Svi su smješteni udobno po urednim sobama s različitim sudbinama i navikama donošenim iz prethodnih razdoblja gdje su se često puta kovitlali u raljama poroka.
Jedan od njih bio je i Janez, porijeklom iz Slovenije. Još davnih godina oženio se Međimurkom i zaživio sretnim životom u predgrađu Čakovca. Društvo i učestali izlasci u lokalne birtije te neredovito dolaženje na posao, rezultirali su gubitkom radnog mjesta. Razlozi za daljnje alkoholiziranje uvijek se mogu pronaći, a istina zapravo leži u naravi, karakteru, slabosti, želji za udovoljavanjem samome sebi.
Grubim ponašanjem prema obitelji, dvojici sinova koje je nazivao bitangama, i ženi, u njegovim očima vječitoj prostitutki, kao da je želio isprati svoje grijehe. Već odrasli sinovi, onako skromni i radišni, nisu više mogli trpjeti očevo teroriziranje, pogotovo kad su naletjeli kako na podu nogama udara njihovu majku. Izbacili su ga iz kuće te mu je sudskim putem, uz isplatu, zabranjen pristup. Novac koji je dobio potrošio je na piće i počeo se družiti s beskućnicima, sve dok mu zdravlje nije bilo ozbiljno narušeno.
Pronašli su ga u parku na klupici, sklupčanog, pokrivenog novinama. Beživotno tijelo, pothlađeno, tinjalo je loveći posljednje sate, možda minute… Slučajni prolaznici obavijestili su djelatnike Hitne pomoći. Njihov mu je dolazak spasio život. Premješten je u bolnicu u Novom Marofu gdje je boravio nekoliko tjedana, a zatim ga je Socijalna skrb smjestila u udomiteljsku obitelj.
Mirela, udomiteljica, nemoćnog je Janeza smjestila u sobu s Ilijom, već godinama vezanim za krevet. Njih su dvojica pričala o danima mladosti, razmjenjujući dogodovštine, čudeći se koliko imaju sličnosti. Najviše su im imponirali razgovori o silnim ljubavnicama, onima postojećim i onima koje su bile plodovi njihove mašte. Kolika bi tada snaga izvirala iz njih! Kao da su tog trenutka bili među najvećim zavodnicima. Ukoliko bi tijekom takvih razgovora ušla Mirela, gledali bi je na drugačiji način, obasipajući je komplimentima, nespretno i zastarjelo, na što se je ona nasmijala, pazeći da ih ne povrijedi. Kako se neće nasmijati kad ju je gledala Ilijina proteza iz čaše na noćnom ormariću, dok je on frfljao, jedva izgovarajući slog po slog.
Taj petak u prijepodnevne sate, Ilija je počeo izbezumljeno vikati. Mirela je pripremala doručak, čuvši viku, uznemirila se i žurno krenula prema njihovoj sobi. Zatekla je Janeza kako nepokretno leži, otvorenih usta. Umirila je Iliju i odvela ga u kolicima u susjednu prostoriju te prišla pokojniku ne bi li se uvjerila da li je doista mrtav. Bilo nije kucalo. Nokti su poprimili plavkastu boju. Sve je ukazivalo da ga je život napustio, zauvijek.
– Janez je umro. Moram ga presvući, dok se još nije stvrdnul – rekla je svojoj svekrvi koja je spremala čistu posteljinu u ormare.
Mirelina svekrva je gotovo uvijek izbjegavala takve situacije, osjećajući strah prema mrtvome čovjeku. No, bila je svjesna da je i to sasvim normalan životni tijek kojeg treba prihvatiti kao takvog, bez straha i panike. Još se nijedan mrtvac nije probudio, pomislila je puneći svoj um pozitivnim sugestijama. Stoga je taj put odlučila prisustvovati oblačenju kako bi se pokušavala naviknuti, s obzirom da je svakodnevno pomagala svojoj snahi.
Mirela je iz Janezovog ormara izvadila smrtno odijelo i uredno ga položila na stolicu do njegovog kreveta. Ponajprije mu je stavila povez preko brade i zavezala iznad čela kako ne bi zijevao, zatim mu je skinula pidžamu i počela navlačiti košulju s kravatom. Već je navikla to raditi i bila prilično spretna u okretanju beživotnog tijela. Sjela je uz njega na krevet navlačeći mu hlače… kad u jednom trenutku osjeti trzaj tijela i glasan povik: Lačen sem!!
Sva je utrnula bojeći se okrenuti glavu prema njemu. Ukipljena, polako se okrenula prema mjestu gdje je prije stajala svekrva, no nje nije bilo. Izletjela je van i tko zna gdje se zaustavila.
Sjedila je tako još nekoliko trenutaka, zatim je tihim koracima izašla. Teško dišući, ubirala je svježi zrak kako se ne bi onesvijestila. Tada je pozvala muža i ispričavši mu cijeli splet događanja, zamolila ga da skine Janezu povez, jer se ona više taj dan neće vraćati u sobu.
Ustanovljeno je da je Janez još bio živ, samo mu je srce jedva čujno kucalo, a s obzirom na starost i dugogodišnju bolest, on je doista ostavljao dojam mrtvog čovjeka. Okrećući ga, kao da je pokrenula život u njemu. Nažalost, umro je za tri dana.
