Napomena autora: U svakom svom pisanom uradku naročitu pozornost pridajem pravopisnim znakovima, a posebno zarezu (ibis redibis numquaum peribis in bello). A.K
Ne, ne! Niti je bio sajmišni dan niti je bila srijeda, ali je zato k’o za pokoru bilo paklenski vruće. Zapravo, bio je dan poslije. Četvrtak. Tog srpanjskog četvrtka negdje iza deset sati nađoh se pred vratima Područnog ureda… (tako je pisalo na pečatu ustanove…), jednog od nekoliko državnih ureda u našemu gradu. Kako to i priliči, pred vratima državnih ustanova kod nas – bila je gužva.
Zanimljivo! Premda je poimanje, odnosno, percepcija javnosti kako se u državnim ustanovama baš i ne “krvari” od posla, griješio bih dušu kada bih rekao da je baš tako i kako se u tim klimatiziranim kancelarijama zaposleni ljudi ne trude. Ne, bila bi to neistina.
No, kako to doista izgleda i koliko se ti ljudi doista zalažu na poslu to samo Bog zna i, možda, poneka vračara, a, je li u plamenu – u koji je Nostradasmus često gledao – u tom smislu nešto vidio i predvidio ostaje vječita tajna i svakodnevna nagađanja mnogih…? Zbog osobnog dokumenta izrađenim od plastike, koji se tko zna iz kojeg razloga deformirao, stigoh pred, u bijelo obojena, dvokrilna drvena vrata.
Zapravo, uopće nije problem dokopati se toga komadića “plastike”. Naime, problem je kako uopće doći na red ako te mlada dama koja radi na šalteru jednostavno ne vidi, a između nje i nas koji u redu čekamo ispriječila su se masivna dvokrilna vrata, a iza njih još visoki pult. Taj plastični dokument uopće nije skup. Košta koliko i štruca raženoga kruha.
Čekajući pred vratima da dođu na red, prisutni proživljavaju prave Tantalove muke, jer zbog onih koji ulaze preko reda – “da samo nešto pitaju”! – željeni cilj sve im je udaljeniji. Izbornik svih izbornika nekadašnje naše nogometne reprezentacije (po novom, čujem, izgovaraju – ‘vrste’!) potpuno je u pravu kada tvrdi – premda mu neki oporbenjaci to ne priznaju – kako su Hrvati talentiran narod!
U našoj bogatoj, ali i bremenitoj povijesti do sada taj podatak i nije bilo odveć poznat, no, nikad nije kasno i to saznati. Već po običaju na vratima državnih ustanova, kao pomoć puku, zalijepljeni su nekakvi naputci, samo što ljudi, kakvi već jesu, i za naputke tarže naputak. Stupivši u hodnik pobrojao sam one koje sam tamo zatekao. Bijah trinaesti! Napokon, barem negdje je red – pomislim i oprezno sjednem na klupu. Ići će brzo – rekoh u sebi.
Nisam pravo ni sjeo kad u hodnik u visokim potpeticama umaršira zgodna crnka vitkog stasa i vatrena pogleda poput mačkice sredinom veljače. Uh! Kakvog li peha. U hodniku je vruće i zagušljivo, a ona je, k’o za nevolju, sjela tik do mene – ali bliže vratima kancelarije. Čim je sjela zazujalo mi je u ušima i postalo još toplije. Premda je došla poslije mene, nije me smetalo što se ugurala u red ispred mene. Naprotiv!
Bijah zbog toga sretan dok mi je lice gorjelo nekim čudnim žarom. Da je to učinio netko od muškog roda i k tome još uznojan reagirao bih poput pare iz parogeneratora. Međutim, dama je bila u pitanju. Ostao sam miran poput vuka u janjećoj koži, želeći da dama što dulje čeka… E, tako to biva kada penzić sjedeći uz Afroditu osjeti da je muško!
Možda muškarci u rizičnim godinama ne bi trebali rješavati ovakve i slične poslove zbog kojih sam i ja ovdje? Iz opreza za vlastito zdravlje. A, bogme, nije ni zgodno kada se neki “rizičnjak” zabulji u nešto vitko, mlado, zgodno i poželjno. I u siječnju je za njih opasno se naći u ovakvom položaju, a kamoli ne u srpnju pri trideset stupnjeva u hladu.
Desna strana dvokrilnih vrata se naglo otvoriše i na njima se pojavi mlada dama s pitanjem: – Tko treba…? Oni već prekaljeni od čekanja pred mnogim vratima mirno su ostali na svojim mjestima, dok neiskusni u takvim “bitkama” među koje spadam i ja skočiše na noge i navališe s pitanjima… Naivno smo iščekivali ono spasonosno – “uđite”…! Čuli smo samo:
– “Morate čekati…!”
Čekali smo. A, i što bismo drugo…? Uto, u hodnik ravno s ulice uđoše muž i žena. – Samo da nešto pitamo! – rekoše i uđoše. Poslije petnaestak minuta izađoše konstatirajući kako – “…sve ide dosta brzo!” Takvih, s refrenom – “…samo idemo nešto pitati!” – bilo je pet-šest i svi su po izlasku tvrdili: – “…sve ide brzo”.
Zatim se na vratima pojavila mlada gospođa, ali ne ona od ranije već neka druga. – Tko treba…? – čulo se ponovo… Ponovo sam molio za zamjenu… – Morate pričekati…? – uljudno je kazala i pred nosom nam zatvorila vrata.
Odnekuda se u hodniku stvorila sredovječna gospođa vrteći se nešto oko kvake na vratima u koja smo mi “starosjedioci” svi netremice zurili. Shvativši njene muke, pomogoh joj savjetom. – Gospođo! Ništa vas ne košta ako uđete i pitate, jer, mi ionako moramo čekati. Shvativši poruku – ušla je! S osmjehom od uha do uha, za desetak minuta, eto je van. – Zaista ide brzo! – reče i napusti ovu ekspozituru “neba”. Ja nisam doživio raj, ali što da radim – različiti smo.
Tad se na vratima pojavila, pretpostavljam, gospođa s naočalama tamnih okvira i nešto tamnije puti od prethodne dvije dame. – Tko treba…? – reče gledajući povrh moje glave. – Molim Vas! Trebao bih zamijeniti…? – Tko treba…? – odverglala je nekoliko puta za redom i ne spuštajući pogled prema “crvu” pred sobom.
Kako sirotica ni trepnula nije pomislio sam – Bog neka mi oprosti na pomisli – da je slijepa, poput one sirotice Esmeralde iz nekada popularne meksičke sapunice. – Morate pričekati! – napokon je izustila ne spuštajući pogled ispod 168 centimetara. Naime, tolika mi je visina!
