Napomena autora: U svakom svom pisanom uratku posebnu pozornost posvećujem interpunkciji, a posebno zarezu (Ibis Redibis Numquam Peribis In Bello). A.K.
Bogu dragom hvala, i to smo dočekali. Od dugogodišnjeg zirkanja preko plota, u toliko željenu nam Europsku uniju, već su nam se kao u žirafa izdužili vratovi. Sad će nam, bez sumnje, biti puno bolje i mnogo toga jasnije. A, možda čak i neće, jer kad se čovjek jednom navikne na nered, vraški je teško učiti se redu, bilo u državi bilo u društvu.
Ako se već sami ne želimo dotjerati u red – rekao bi narod – učiniti će to netko drugi umjesto nas, ali po puno većoj cijeni, jer proračunati Europljani znaju računati – i zaračunati. Eto, već prvog dana našeg europskog življenja, na graničnim prijelazima se kilavilo sa carinjenjem nepreglednih kolona kamiona – iz “ostatka svijeta”, jer, Bože moj, mi smo sada Europa i nema majci da će netko, a da ga mi ne provjerimo, samo tako ući u Europsku uniju!!! Reda mora biti pa makar to bio, nekoliko kilometara dug, red kamiona i tegljača.
I, zmislite, koliki smo važan čimbenik postali da smo – kao i prije dvadeset i kusur godina – ponovo nekome nekakvo PREDZIĐE… pa, stojimo na braniku… i čuvajući granicu (ne samo na Savi, kako to Slavonci u pjesmi kažu) od provale nepozvanih i nepoćudnih u naš, teško dosanjan, atar zvan – Europska unija.
Nastavilo se pobunom kumica i “kumeka”-prodavača i inih preprodavača s tržnica, potom su na Markovu trgu ispred Vlade istresali svoje jade, a sve zbog Linićeve fiskalizacije. Sva uznevjerena, jedna “prodavačica ljubičica” kriči reporteru u kameru: “…dok ja otipkam cijenu za jednu ružu, pobjeći će mi druga mušterija… ‘ko će me čekati dok ja tipkam… neee, nije to za nas neškolovane… Najbolje nam paše paušal. Paušal i nikaj drugo! Kaj si taj Linić misli…?” (nadam se da je mislila na pravog Linića – ministra financija – a ne na nekoga drugoga…).
Veliki je problem i TUNELARINA za novootvoreni tunel sv. Ilija kroz Biokovo, jer ljudi – s njegove sjeverne strane – prosvjedujući viču da su oni pretežito glasači HDZ-a pa im se ova “bezbožna” vlast zbog toga osvećuje!!! Oni samo traže besplatnu vožnju tunelom i ništa drugo. Vrag ti takvu vlast, koja nam sagradi tunel i onda još hoće naplaćivati tunelarinu. Užas!
Sad se tek vidi kako nas je, i u kolikoj mjeri, socijalizam (de)formirao u pogledu na život i koliko nam, zapravo, onaj mrski socijalizam fali. Fali nam, fali, jer, u socijalizmu – navikli smo tako – država je sve plaćala a mi smo stiha – potkradajući ju – potkopavali joj temelje, u miru Božjem živjeli i pomalo uživali… Tooo su bila vremena, tooo je bila država, država za naš džep, država po našoj mjeri i, gdje bi nam bio kraj samo da je vlast bila više naklonjena narodu kao što su, recimo, narodu bili naklonjeni tvorci nove, slobodne Hrvatske! Sve sami Hrvat do Hrvata, a, ne kao ovi…
Ovi današnji su se totalno izbezobrazili. I, gdje li su samo našli ovoga Linića koji za sve traži račun. Pa, tko će to izdržati, ljudi moji?! Ni naši “geni kameni” nam neće pomoći ako ćemo za svaku sitnicu morati polagati račun.
I, tako smo, sa blagdanom sv. Petra i Pavla, u subotu 29.6. okončali naš posljednji radni tjedan u 2013. godini s punim suverenitetom – Lijepe naše. Preostala je još samo nedjelja 30.6. pa da i posljednji trgovci zapru svoje štacune, a potom se čoporativno čekala ponoć…da s prvim sekundama ponedjeljka 1.7.2013. uz čestitke uvaženih Europljana, vatromet i narodno veselje konačno zakoračimo u EU kao njena punopravna članica.
A, da bismo uopće primirisali EU trebalo je ispuniti određene uvjete – jer bez toga, kažu, nije išlo – i, naravno, odreći se dijela krvavo stečene suverenosti za kojom pojedinci na sav glas kukaju. Ista pravila su za sve dotadašnje članice EU pa su takva pravila i za nas kao 28. članicu po redu.
Mučne pregovore oko ispunjavanja kriterija još je i moguće razumjeti, jer svako društvo ima nekakve svoje regule, međutim, nama, kakvi već jesmo, držati se pravila baš i nije jača strana, ali, pobogu, zašto se morala čekali PONOĆ da bismo UŠLI…? Čitava ceremonija se komotno mogla održati i usred bijela dana 1. srpnja i ništa ne bi izgubila na važnosti, simbolici i atraktivnosti, a ne poput tata, po trdoj kmici dok sav pošten svijet spava, ući u Uniju.
Glumimo li mi naivčine pa, fol, ne znamo tko se muva i klati ulicama i kakve se sve nepodopštine čine u sitnim noćnim satima? Hajde-de, da se slavilo u ulici crvenih fenjera u Amsterdamu ili, recimo, u Parizu na poznatom Place de Pigalleu (gdje je ponuda a la carte!, odnosno, po vlastitom izboru) još bi se i moglo razumjeti, ali zašto je za slavlje izabrana ponoć kod nas u Hrvatskoj? Dajte, molim vas, pa mi Hrvati smo kršten i pošten svijet…! Noć je, kažu, za avetinje, prikaze i moralne nakazne koje zaziru od sunčeve svjetlosti, čistih računa i poštena svijeta.
Nismo se valjda spetljali s kakvim sumnjivcima pa krijemo nešto od javnosti? Samo da ne ispadne da smo nečasnima i nečastivima, ovim ponoćnim činom, dali legitimitet za njihovu rabotu… jer, istina će kad-tad izaći na svjetlo dana, a tad će biti prekasno za infantilne izgovore, kao ono, nismo znali…, prekasno za izgovor o monetizaciji zbog krpanja proračunskih rupa ili, recimo, za pranje “upišanih političkih gaća” kako je, prije par dana u “Večernjaku”, sadašnju Kukuriku vlast okarakterizirao i opisao dopisnik iz dopisništva Kaptol.
Eto, dao si čovjek oduška. Izrazio se slobodno i bez zadrške, slobodno poput slobodnog pada onoga kamena kojega je s kosog tornja u Pisi iz ruke ispustio – mušterija svete inkvizicije – čuveni znanstvenik, Galileo Galilej. Vjerojatno je nekima Zemlja još uvijek ravna ploha s nekakvom čudnom izbočinom ponad Nepala i Butana, dok Sunce…?…, a što bi drugo i moglo nego se “vrtjeti”…
Izrazio se čovjek, pretpostavljam, baš onako “kako mu i priliči, izrazio se kako zna i umije, što misli i kako razmišlja o aktualnoj vlasti i o sadašnjem političkom trenutku” u Lijepoj našoj. Jer, kažu ljudi, ipak, svatko o sebi najviše sam kaže i tu nikakvu ulogu ne igraju ni geni, ni školska lektira, ni obrazovanje, ni ina pročitana štiva tijekom života. A, bogme, ni položaj na društvenoj ljestvici vrijednosti tu baš puno ne pomaže. Sve nabrojano je manje važno od onoga što čovjek, ili ima ili nema, odnosno, ono, nešto, što čovjek nosi duboko u sebi.
Takvi se vjernici (pretpostavljam da jesu vjernici) zasigurno ne plaše stati pred PRAVEDNIKA kod njegova DRUGOG DOLASKA među ljude, jer pred dva milenija je obećao – da će se vratiti. Piše u knjizi… “…idem pripraviti mjesto za sve, jer kod moga OCA, ima puno stanova…!” Kako li će, i, hoće li, ti i takvi vjernici moći opravdati svoje čine i svoje poslanje pred NJIM i pred Svevišnjim, ako u ono što pripovijedaju i što propovijedaju, uopće vjeruju. Ili im je to, tek, izlika za nešto ovozemaljsko…?
Prisjetih se polaganja zakletve, predsjednika Sjedinjenih država, Baraka Obame za njegov drugi mandat u Bijeloj kući. Među inim čestitarima, bila su i dvojica svećenika koji su iz dvije različite Biblije, svaki osobno, blagoslovili i BARAKA i čitavu Ameriku. Baš je bilo lijepo i ugodno, i uhu i oku takav prizor, a sjetimo se kako je izgledala ceremonija prisege našega predsjednika države Ive Josipovića i kako su njega prihvatili naši vodeći crkveni prelati.
Jutarnji list od 26.lipnja 2013. prenosi “Upute za borbu protiv seksualnog odgoja…” – gdje kardinal Bozanić – (poput prvog Božjeg namjesnika na zemlji Petra, kad poziva sluge na poslušnost…) – vjernicima šalje e-mail poruku gdje ih upućuje da “budu poslušni biskupima koji pozivaju da se kritizira zdravstveni odgoj…” Gotovo istovremeno, Neokatekumenski centar, na brojne adrese vjernika šelje e-poruke “…da Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta – zatrpaju primjedbama na Kurikulum zdravstvenog odgoja…”
Dalje se kaže, citiram: “Molim te, hitno proslijedi svakom bratu i sestri u svojoj zajednici ovaj e-mail. Odgovorom treba potaknuti sve da se uključe bez obzira jesu li roditelji ili ne. Svoje primjedbe mogu poslati, ČAK, i sami UČENICI”! – Ma, BRAVO! – kličem ja. I nekadašnji skojevci – da su U ONO VRIJEME imali internet – pozavidjeli bi na ovako afirmativno sročenom poziv i uputstvu!
Dakle, navali narode! Svi poslušni, svi koji ne postavljaju suvišna pitanja, svi koji slušaju svoje biskupe, svi su dobrodošli! E, moj narode! – zapjevao bi Marko…ne, prezime neću spominjati jer danas i ljevaci i dešnjaci, za svoj račun, mašu njime… dok narod “puši li puši”! Umjesto da vjernike pozivaju na trezvenost, na ozbiljnost trenutka u kom se nalazimo s naglaskom kako pomoći najugroženijima, da ne moraju kopati po smetlištima kako bi preživjeti, kako isplivati iz duboke i društvene i gospodarske krize u pokradenoj i opljačkanoj domovini, oni ljude “pumpaju” i pozivaju – na otpor.
Na otpor – komu? Na otpor svojoj, legalno izabranoj, vlasti? Zašto i zbog čega? Zbog dječje “onanije”…? (Od bezazlene dječje onanije, strašnije je samo kad odrasli unedogled “onaniraju”… bez rezultata!) Zar zbog zdravstvenoga odgoja u školama? Pa, što crkvenjaci imaju sa seksualnim odgojem u građanskim školama? Zar Crkva nije odvojena od države, a kler živi u celibatu i to se njih, zdravorazumski gledano, uopće ne bi trebalo ticati ili sam ja “preskočio gradivo odgajajući vlastitu djecu, a pomalo i unučad” i negdje fulao kad je riječ o kleru i o njihovu celibatu i petljanju u seksualni odgoj djece?
Naše djece…!!! Znaju li oni, možda, više o seksu i seksualnom odgoju djece od kvalificiranih stručnih ljudi iz tog područja pa i od samih roditelja?! I, (hm,hm,hm! smijem li izraziti sumnju?) otkuda im znanje o seksu kad nemaju vlastite žene i vlastitu djecu? Možda će narod ipak uvidjeti tko, i, kako, manipulira vjerom i vjernicima.
Ili, možda bi pastvu trebalo pritisnuti u još veći glib, glib neznanja – da ne podiže glavu i da ne uvidi o čemu se tu uistinu radi – dok će inicijatori ove “pobune” i nadalje s punim trbušinama držati lekcije, i političarima i puku, i uživati u hladovini svojih klimatiziranih ureda s udobnim kožnim foteljama. Radi li se tu, možda, o stvaranju nesigurnosti i možebitnog nereda u Lijepoj našoj kako bi se što prije srušila legalno izabrana vlast, ne znam, ali nešto tu poprilično zaudara…?
Ako kler zaista vjeruje u jednog-jedinog Boga u kojega se tako glasno zaklinje, nadam se, ovaj naum im neće uspjeti. Nisu baš svi vjernici toliko nerazboriti i toliko kratkovidni da ne vide dalje od vlastita nosa, i, tko ovdje kome prodaje rog za svijeću. Najužasnije od svega jest činjenica, zapravo, skandalozno je, na tako grub način podcjenjivati zdrav razum svojih vjernika, jer, tko iole misli svojom glavom – mnogim časnim ljudima i vjernicima – to je neprobavljivo!
I, kad vidimo što nam naši crkveni prelati spremaju i koliko u javnosti buče oko seksualnog odgoja učenika u školama, kako se ne prisjetiti, po mnogočemu našeg uzora, Amerike i kako ne zavapiti:
– BRAAACO, VRAAATI SEEE…!!!
– Tko je Braco i zašto zazivam baš njegovo ime?
– BRACO je jedan mudar i pristao momak. Momak srednjih godina. Braco je naše gore list – Zagrepčanin, koji je – otputivši se u Ameriku – tu istu Ameriku osvojio svojim blagim pogledom i svojom znakovitom ŠUTNJOM. Braco jednostavno ŠUTI, gleda i promatra ispred sebe okupljene ljude!
Ameri ga obožavaju. Obožavaju njegov blagi pogled. Obožavaju njegovu šutnju. Za nas u Hrvatskoj je nepojmljivo da mase ljudi obožavaju šutnju, osobito šutnju nekoga tko stane pred njih i, NI DA PISNE, već jednostavno ŠUTI! Kod nas se mase ljudi obično iz petnih žila deru a da često puta i ne znaju na koga i zbog čega galame… kao u olimpizmu: “važno je sudjelovati”! Nevjerojatno da naši crkveni ljudi za fenomen “BRACO” još nisu čuli, a imaju svoje ljude i u Americi.
I, dok naši prelati i njihovi pobočnici buče na sav glas, Braco u Americi svojom šutnjom umiruje i, tvrde svjedoci, liječi na stotine tisuća Amerikanaca koji ga za njegovu ŠUTNJU nagrađuju dolarima – milijunima dolara. Dakle, Braco ljude samo promatra. I ŠUTI! Nitko ne zna što on pri tome misli o masi ljudi pred sobom, najvažnije jest da ŠUTNJA DJELUJE…! Kaže ona narodna, “šutnja je zlato”, ali Bracina šutnja je pravi zlatni rudnik kojemu ni revni i beskompromisni američki poreznici ne mogu doskočiti.
Međutim, mi smo na Zapadnom balkanu od kojega, i da hoćemo, ne možemo pobjeći. Živjet ćemo ovdje i nadalje s našim ustaljenim navikama i našim znakovitim mentalitetom, pa ćemo i nadalje potkradati državu i krasti gdje što stignemo. I, još ćemo vikati – drž’te lopova! Očito naši “bukači” još nisu otkrili Ameriku. Bracinu Ameriku, međutim, to ne znači da Bracin “recept” jednoga dana i kod nas neće zaživjeti. Prije nego se to dogodi, za početak, naši “bukači” bi mogli trenirati – ŠUTNJU! Poput Brace u Americi.
Ona Amerikanka nam je došla u Hrvatsku, pojedinim našim učenim ljudima – iz ćudoređa i odgoja djece – održala “bukvicu” dok smo mi – kao u kakvoj međudržavnoj kulturnoj razmjeni – Amerikancima poslali BRACU da ih usrećuje – ŠUTNJOM! I, onda, neka netko kaže da zna što je sreća, kako se ona postiže i da zna kako usrećiti ljude… Sve je relativno! Nasreću, možda čak i nažalost, daleko nam Amerika!
