Priče se temelje na istinitim događajima na području Međimurja. Čitatelji traže da se nadjenu fiktivna imena aktera, kao i mjesta, kako se ne bi zlorabila njihova intima ili intima njihovih prijatelja, poznanika, rodbine… Lidija iz Štrigove ispričala nam je životnu priču svojega poznanika.
Spomenkin je osmijeh iščeznuo dolaskom sina Frana iz škole. Promatrala je njegovo bauljanje, maknuvši diskretno zavjese s prozora. Šokirana, isprva nije znala kako bi mu pristupila. Ušavši u kuću, nije ju pozdravio, samo je prošao pokraj nje kao pokraj namještaja, ne obraćajući pažnju, nemajući potrebu opravdavati se ni zbog čega.
– Stani! Kako to izgledaš? – pokušavala ga je zaustaviti, stavljajući ruku na njegovo rame.
– Pusti me! Život je glupost! Kak ne kužiš! – odgovorio je nesuvislo, grubo odmaknuvši njezinu ruku.
– Što ti je? Vodim te kod liječnika! vikala je, došavši u iskušenje da ga udari.
– Život je glupost! Sve oko mene je glupost! I ti si glupost! – nastavio je, kao da je prečuo majčine riječi.
Znala je da mora hitno donijeti odluku da li da ga silom strpa u auto, odveze kod liječnika i samim time dovede u opasnost od policijske i socijalne službe ili da pričeka da se smiri i da ono što je uzeo, prestane djelovati. Takvom bi odlukom mogla ugroziti njegovo zdravlje, a možda i život. Prevelik teret za samostalno odlučivanje, pomislila je posegnuvši za telefonom. Zvala je Željka, svojega muža, tražeći od njega da hitno dođe kući. Uznemiren glas ponukao ga je da shvati ozbiljnost poziva. Zamolio je radnog kolegu da ga zamijeni i bespogovorno krenuo.
– Pogledaj ga! Ne znam što da radim! – Spomenka je rukama stisnula glavu, bojeći se da joj se ne raspadne od silnog kaosa, i nervozno šetala gore-dolje Franovom sobom, dok je on zijevao u plafon, gubeći se u nerazumljivosti izgovorenih riječi.
Gledajući ga, Željka je ulovila panika. Sjeo je kraj njega i prstima podigao kapke te uočio proširene zjenice.
– Božeeee! On je drogiran! – rekao je glasno, ne skidajući pogled s Franovog lica.
– A da ga odvezemo u bolnicu?! Bojim se! Tek mu je četrnaest godina! – niz Spomenkino lice su se slijevale suze.
– Da li znaš što će se dogoditi nakon toga?! Mediji će nas pojesti, a policija sumnjičiti za zanemarivanje! – iako se bojao za sina, Željko je dvojio.
– Pratit ćemo ga još neko vrijeme, možda mu se stanje poboljša – njezin optimizam nije imao granice.
Fran se pokušao dići iz kreveta, otac ga je spriječio grubo ga ulovivši za ramena, nakon čega je on dalje nerazgovjetno pričao te počeo histerično plakati. -Izazvati ćemo mu povraćanje, a onda ga istuširati, možda je uzeo nešto u obliku tableta – rekao je Željko, podižući Frana s kreveta, dok mu je Spomenka pritekla u pomoć.
Prisilili su ga da popije toplu vodu, gurajući mu prst u usta, tjerajući ga da povraća. Izbacio je žestoko piće s tko zna kakvim primjesama. Tuširali ga toplom i hladnom vodom, naizmjenično i zatim ga spremili u krevet.
– Možda smo ipak na vrijeme spriječili katastorfu! – rekla je Spomenka, držeći Željkovu ruku u svojoj, nakon dva sata sjedenja uz Franov krevet. Njegovo se stanje počelo smirivati, što se dalo razabrati po sve pravilnijem disanju.
– Velika je sreća što imamo jedno drugo. Doista ne znam što bih bez tebe u ovakvim trenucima – Spomenka je nježno u obraz poljubila svojega muža.
– Razgovarat ću s Nevenom, neka se to istraži. Truju nam djecu. No, najprije ćemo razgovarati s Franom – Željko je dobro znao da postoji netko tko je odgovoran za takvo stanje njihovog djeteta te je vjerovao da ima još sličnih zataškanih slučajeva.
Neven je bio Željkov prijatelj, policijski djelatnik s kojim je odrastao. Ostali su bliski, iako im se žene nisu baš najbolje slagale. Nevenova je bila slobodnijih nazora, sklona tulumarenjima, a Spomenka tipična kućanica, kojoj je obitelj bila sve.
Frana nisu budili, pustili su ga da prespava rano predvečer i cijelu noć, povremeno ga obilazeći kako bi se uvjerili da je dobro. Nakon spremljenog doručka, pozvali su ga u dnevni boravak na razgovor. Ispričali su mu u kakvom je bio stanju, kako se je ponašao i inzistirali da im ispriča istinu. Pomalo prestrašen što od roditelja, što od dilera kojeg nije smio spominjati, nije znao kome bi se priklonio. Umalo sam umro, pomislio je, donijevši odluku da će roditeljima sve reći, vjerujući da će ga zaštiti.
Taj je dan bio Franovome prijatelju rođendan te je, kao što je to bilo uobičajeno, donio u školu žestoka pića ukradena iz roditeljskog asortimana, kako bi počastio nekolicinu odabranih prijatelja. Nisu otišli na zadnji sat, već su se skupili u parkiću iza škole. U neko doba do njih je došao momak nudeći im marihuanu, uvjeravajući ih da je roba prvoklasna.
Neiskustvo, pijanstvo i bunt, itekako su pogodovali odluci da posegnu za nečim više. Roba nije bila kvalitetna, već gotovo pogubna za djecu te dobi. Srećom, Fran je izvukao živu glavu, ali nikada nije pitao prijatelje kako su prošli niti su oni međusobno razgovarali o tome. Taj se diler više nije pojavio u njihovoj blizini.
