Pretpostavljam, zapravo uvjeren sam u to, kako svaka osoba – bila ona odraslo ljudsko biće ili pak bila dijete – ponekad u svome životu osjeti neku vrstu straha ili barem mrvicu bojazni za nekoga ili za nešto. Za sebe ne mogu reći da sam baš veliki strašljivac ili, kako bi se narodski reklo, da sam neki strahopezdec, pa ipak ponekad i mene uhvati zebnja oko srca na sve ovo što nam se događa u državi i u društvu.
Nikada nisam bio odveć oduševljen činjenicom da nam prvi čovjek države bude nekadašnji politički osuđenik, jer ako bilo koja vlast iz političkih razloga čovjeka strpa u zatvor, a, kasnije, taj zbog politike osuđen čovjek biva izabran da nam vodi državu u meni stvara pomalo čudan osjećaj, možda, čak i sumnju u njegovu objektivnost. Još u onom omraženom nam socijalizmu – mnogi se ga dobro sjećaju – moj nekadašnji šef – inače poprilično politički potkovan čovjek – u nevezanom razgovoru mi je kazao: “…znate… vlast je slast”, i,”… čovjek je najpokvarljivija roba”.
Prisjećajući se tih njegovih riječi, a i moje životno iskustvo štošta mi govori, reći ću to tako, o našim vlastima. Od one prve – izabrane na demokratskim izborima – pa do ove današnje – bez iznimke – imam svoje određeno mišljenje. Pitam se: zar ti ljudi uistinu tako brzo pozaboravljaju da su doslovno do jučer bili dio nas, u narodu i s narodom, da ih je taj isti narod birao i izabrao da nas zastupaju u državnim institucijama i da nam vode državu a oni, čim se dokopaše vlasti, jednostavno nisu za prepoznati?
Ljudi moji, koga smo mi to izabrali? Jesu li to stvarno oni isti ljudi koje smo birali i što se s njima u međuvremenu dogodilo? Meni oni djeluju kao da su “prebrikani”. Kao da više ne pripadaju ni ovome društvu ni ovome podneblju. Dojma sam, da je naša friško izabrana politička elita jedva dočekala da od naroda dobije mandat pa da u saborskim raspravama daju si oduška – al’ onak’. Do balčaka!
Bez mikrofona su totalno izgubljeni, ali kad ga se dokopaju, to je sasvim druga priča… Svako malo podešavaju mikrofon svojoj staturi da im retorika slučajno ne ostane nezabilježena. A, tek kad se kamere uključe – majko mila! Pojedinci bi, od uzbuđenja što su u Saboru, nekome svom u znak pozdrava, najradije mahnuli rukom.
I u Saboru i u Vladi su nam naši odličnici zaštićeni imunitetom pa, deru li deru, po neistomišljenicima bez pardona. No, ni sindikalni prvaci ne zaostaju za sabornicima. Nisu to oni, sjetimo se, socijalistički sindikalci kao prirepak vlasti. Ne, oni su već odavno aorist. Današnji su baš pravi. Pojedini su i rječitiji od naših vrlih saborskih zastupnika, pa i bez imuniteta po neistomišljenicima iz Vlade tuku “teškom artiljerijom” nazivajući ih “ERGELOM NEZNALICA” i kakve im sve ukrasne pridjeve ne prišivaju.
Da ne bude zabune, sve su to učeni ljudi. Valjda zato i gaje tako “bogat i sočan vokabular” pri opisivanju neistomišljenika iz vlasti. Kakav bi im tek bio vokabular da su – poput tisuća i tisuća radnika – nezaposleni, jer, pretpostavljam, i oni “jadnici sa plaćicom sindikalnog čelnika”, na jedvite jade vežu kraj s krajem. Moš mislit!
Sadašnjoj Vladi uistinu želim uspjeh. Svi bismo joj to trebali željeti. Ne radi premijera Milanovića i ostalih ministara već radi nas samih. Istinabog, umijeće je u opustošenom polju ubrati bogat urod, dok nam se lopovluk svakodnevno umnaža na svakom koraku.
Ne razumijem ljude koji ne žele uspjeh Vladi, bilo kojoj i bilo koje političke opcije.
Vlast treba, i poželjno je, kritizirati da se ne uljuljka u privilegijama usmjeravajući ju ka što boljim rješenjima nagomilanih teškoća. Suludim mi se čini Vladi podmetati klipove pod noge – ali kako su ljudi “najpokvarljivija roba” i toga se nađe – u rješavanju krize. No, sveopćoj popularnosti ove Vlade obilno pridonosi njen premijer. Osobito kad na nečemu javno “inzistira” kao nedavno u Saboru na aktualcu!
Svakodnevno s tv ekrana, i od novinara i od mnogih oporbenjaka, čuje se sva sila zluradosti kad je u pitanju ova Vlada, pa se čovjek upita, želimo li mi uopće boljitak samima sebi, mislim, kao građanima, kao državi? Ni sa oltara baš ne čujemo riječi ohrabrenja i utjehe. U srži propovijedi je dnevna politika, još više politikanstvo. Nekada su – sjećam se – svećenici bili licem okrenuti prema oltaru a i živjeli su mnogo mnogo skromnije negoli žive danas. A danas?
Danas su u raskoši i izobilju. Oltaru su okrenuli leđa dok pastvi drže političke govore. Bilo bi zgodno svrnuti pogled na njihovu trpezu za običnog dana a posebno na njihov blagdanski stol, dok istovremeno kritiziraju potrošački mentalitet i materijalizam svoje pastve! E, to ja zovem licemjerstvom! Žive li oni Isusov nauk onako kako ga propovijedaju pastvi, jer bi vlastitim primjerom trebali svjedočiti ono o čemu poučavaju puk? Čast iznimkama, poput patera Antuna Cveka koji prakticirajući skromnost nesebično pomaže siromašnima pa je nagrađen Nagradom za životno djelo. Takvih je uistinu malo, ali su zato časni ljudi.
Nek’ su blagoslovljeni i od Boga i od naroda s kojim dijele sudbinu. U sve se oni razumiju pa, čak, i u odgoj djece, jer ne kaže se uzalud: “prut se savija dok je mlad”! Ako ćemo pošteno, roditelji bi trebali odgajati svoju djecu a ne da ih odgaja netko tko nema vlastitu djecu i tko ne zna djetetu promijeniti pokakanu pelenu. Jesam li ja, možda, naivan i u zabludi? Bit će da jesam. I naivan i u zabludi. Ja osobno, recimo, ako me nešto tišti pa svoju tjeskobu želim nekome povjeriti, svakako ću se podijeliti s nekim u koga imam povjerenje, a nikako tamo nekakvom… i još mu ostaviti pinku.
Nema tome tako davno kada se kod nas na veliko raspredalo otkuda potječu Hrvati i koja je naša prava pradomovina. Provlačila se teze da je to najvjerojatnije IRAN pa mi, evo, na trenutak misli odlutaše u današnji Iran, jer, neki dan sam pročitao kako su tamo u tome Iranu – “našoj pradomovini”, gdje je na snazi šerijatski zakon – petorici mlađih ljudi zbog plačke i lopovluka odsjekli šake. Rekoše vlasti: šerijatski zakon propisuje “… zbog krađe i nanošenja štete drugim ljudima, ruka mora biti skraćena!” Skraćena?! Za koliko…? Nije objavljeno. Pročitavši tu zastrašujuću vijest ostao sam zgrožen okrutnošću takvog zakona i iranskih vlasti.
Ako je vjerovati pretpostavkama odakle su došli Hrvati, možda su naši preci baš zbog šerijata i zbrisali iz nekadašnje prapostojbine? Strah me i pomisliti što bismo mi danas u Hrvatskoj. Srećom smo prihvatili kršćanstvo, jer da nismo, i kod nas bi vladao šerijatski zakon. S obzirom na sveprisutni lopovluk koji iz svake pore društva naprosto suklja i uništava nas, našim bi se ulicama i sokacima – poput, ujesen, zrelih bundeva – kotrljala samo lopovska trupla bez udova poput one dvije glave iz TV-reklame za Tic-Tac.
