“Martin u Zagreb – Martin iz Zagreba!”
Nepotrebno je i spominjati da su katolici kao vjernici u Hrvatskoj najbrojniji. I, premda je katolika, po popisu stanovništva iz 2011., za dvjestotinjak tisuća duša manje od onog popisa iz 2001., i – slijedom toga – kao vjernici – slaveći svoje crkvene običaje – slave i KORIZMU, a korizma je – katoličkim vjernicima – zapravo vrijeme duhovne priprave za nadolazeći najveći kršćanski blagdan – USKRS.
Čovjek – Bog ga je stvorio, kažu, sebi na sliku – je grešan još od boravka u EDENU, i kao grešnika – zbog ploda sa stabla spoznaje – Svevišnji ga je istjerao iz raja. Otada se čovjek održao do naših dana. I, umjesto da se – kako je zapisano – od nagomilanih grijeha, kroz duhovnu pripravu za USKRS, očisti – on svakodnevno nanovo posrće srljajući u sve veći i veći GRIJEH.
Naime, o čemu je riječ. Tamo od BOGOJAVLJENJA, šestog dana mjeseca siječnja, pa sve do korizme, trinaestog veljače ove godine, vrijeme je uveseljavanja naroda, odnosno, vrijeme je POKLADA. Poklade su, pak – narodski rečeno – vrijeme ismijavanja javnih osoba i njihovih, kroz godinu, počinjenih pogrešaka, a da pritom ne strahujemo kako će nas bilo tko od uvaženih, zbog ismijavanja, tužiti sudu za možebitnu uvredu časti ili – što je nedokazivo – za možebitne duševne boli.
Dakle, narod kao narod – dajući si oduška, raznim huncutarijama – ima punih 37 dana na raspolaganju (što i nije tako malo) sprdati se s nekim uvaženim javnim čimbenikom koji mu kroz godinu komplicira ionako težak život. Nakon izrugivanja, odnosno, nakon šegačenja na račun vlasti i inih uvaženih javnih osoba, u utorak, posljednjeg 37. dana poklada, onog slamnatog nesretnika, koji predstavlja sve njegove nevolje – baš kao što je i s hereticima činila Sveta inkvizicija – ljudi proglase krivcem – osude ga na lomaču – i javno spale.
Spaljivanje slamnatog FAŠNIKA popraćeno je općenarodnim veseljem. Činom spaljivanja FAŠNIKA prestaje svako javno cirkusiranje jer, sutradan, sa Čistom srijedom iliti Pepelnicom započinje katolička 40-dnevna duhovna priprava, odnosno, KORIZMA za nadolazeći USKRS.
Takav je običaj u čitavom katoličkom svijetu. Sve do ove godine tako je bilo i u Hrvatskoj, međutim,…
…međutim, već petnaest mjeseci u Hrvatskoj – otkako je onu najdugovječniju Vladu čiji se čelnici hlade po “prdekanama”, zamijenila nova garnitura ljudi – stvari su se stubokom promijenile. Ljudi moji, nije za povjerovati, ali je istinito! Eto, umjesto pobožnosti i duhovne priprave za ovogodišnji Uskrs, “maškaranje i karnevale” (sve sličnijim kravalima) u ovogodišnjoj KORIZMI najviše čine baš oni katolici koji svoju vjeru javno prakticiraju u crkvama na svetim misama, a ne, kako bi netko neupućen pomislio, tamo neki možebitni ateisti i agnostici.
Pa, ti “pope budi čovjek”, kaže ona narodna. I, što na sve to reći? Ne znam, ali kao da se nešto pobrkalo u nekim glavama pa zaboravljaju na svoje vjerske običaje i na duhovnu pripravu…, međutim…
…međutim, izborom novoga poglavara katoličke Crkve, novoga pape FRANJE, u zraku se osjeća sasvim drukčije ozračje. Osjetismo neku novu nadu nad ovom turobnom današnjicom. Kao da je zasjalo neko drugo SUNCE, SUNCE jačeg sjaja i jače topline. Osjećaj je kao kad bura pročisti ustajali zrak pa se lakše diše. Možda je to samo privid, ali dojam je zaista takav.
Kao, recimo, kad se poslije prijetećih gradonosnih oblaka naglo razvedri i zasja Sunce. Otvorila se neka nova nada u bolji, pravedniji i snošljiviji svijet, puno realniji, bez one uobičajene i pretjerane zlatnine i ufrkanih zlatnih štapova optočenih draguljima, bez ustaljene nadmenosti nad svekolikim stadom i pretjeranog blještavila dok narod sve dublje ponire u kante za smeće, bez beskrupuloznih i korumpiranih moćnika, bez…
Kako je to – ponosni tata prelijepe Lukrecije Borđije, papa Aleksandar VI. – jednom zgodom rekao: “Dok je ovaca, bit će i vune”! Naslućuje se novo doba, doba s puno poniznosti i međusobnog uvažavanja. O, Bože, usliši nam naša nadanja! Vidjesmo što znači mudar, čestit i pravedan čovjek na pravome mjestu, čovjek koji želi dobro svim ljudima, kojega ne muči veličina vlastita ega ni zbog svoje pozicije u crkvi ni u svijetu, koji se ne srami koristiti javni prijevoz, koji će, kao pravi Božji pastir, na odredište krenuti nešto ranije da bi stigao na vrijeme i vlastitim primjerom svjedočiti i vjersku i ljudsku ispravnost.
Nadajmo se da će naši crkveni prelati umjeti prepoznati signale novoizabranog pape Franje, da će i oni krenuti njegovim smjernicama koje je već naznačio svojom jednostavnošću i skromnošću – (vidjesmo, papa FRANJO – pokazujući to i praktično, što je ljudima neobično važno – skloniji je siromašnijem življu).
Jer, retorika naših prelata s oltara crkava (baš kao da je tako i planirano) prelila se na naše ulice i sportske dvorane iz kojih – šireći svoj zlokobni zadah – zaglušujuće odjekuju opake izrečene misli o nekim svojim političkim neistomišljenicima i otposlane u eter. A, kad je nešto odaslano u eter to se više ne može vratiti natrag i ‘ukalupiti’ u nekakav imaginarni kalup ili prebrisati gumicom u školskoj teci ili u bilježnici. A, kao, iskreni su vjernici – k tome su još, i katolici?!
Kako rekoh, prelati nam, na sve izrečeno, mudro šute i ni da guknu na neljudske i nekršćanske riječi i postupke nekih svojih ‘ovčica’ koje su – gotovo je sigurno, u svojim kršćanskim promišljanjima o suživotu sa drugima i drukčijima a i prema različitostima – se negdje putem pogubile. Svaki je čovjek – bez obzira otkuda je, kojim i kakvim jezikom govori, bez obzira na boju kože, na rasu, na nacionalnost, na vjeru (ih, koliko ih je samo u čitavom svijetu) i ine različitosti, isto kao i pravovjerni katolici – samo Božje biće, biće sa dušom, biće sa svim svojim manama i vrlinama. Ništa više i ništa manje od toga.
Svaki čovjek voli živjeti, svi mi trebamo zrak da bismo disali i živjeli i – kolikogod nas je – za sve ima dovoljno mjesta pod ovim nebeskim svodom, pod ovom Božjom kapom.
Ako smo – kao Božja bića – toga svjesni, čemu tolika mržnja, netrpeljivost i pohlepa među ljudima kad živimo – tek TRENUTAK! Ili nas, možda, netko namjerno pogrešno usmjerava i manipulira s nama? Prisjetimo se ponovo mudrog novoizabranog pape FRANJE. S koliko je samo mudrosti novi papa Franjo nastupio na svom prvom izlasku pred ogromnu masu ljudi na Trgu Svetog Petra i kako ih je pozdravio s tako jednostavnim – BUONA SERA!
Sjetimo se i kako je na audijenciji za novinare cijeloga svijeta postupio, pred njih tri tisuće koliko ih je bilo u dvorani, kako je njih pozdravio, jer je – kao dobronamjeran i nadasve mudar čovjek, pa tek potom katolik i papa – znao da među prisutnom masom ljudi, i na audijenciji novinara i na Trgu Svetog Petra, nisu samo katolici nego da među okupljenim mnoštvom ima i ljudi drugih vjera i uvjerenja ne htijući tako svojim pozdravom bilo koga omalovažiti ni uvrijediti.
E, takvom čovjeku, čovjeku koji ne vrijeđa (posebno, dok je za mikrofonom ili u bilo kojemu drugome mediju, čim mu se za to ukaže prilika), čovjeku koji uvažava različitosti, koji uvažava druge i drukčije, ovome papi FRANJI, moj naklon do poda! Kako će se – ovakvim stavom novoga pape FRANJE i njegovom praksom u odnosu na siromašne i neistomišljenike – postaviti naši prelati možemo samo nagađati i nadati se njihovu prosvjetljenju…?!
I, napokon, dočekasmo povratak našega kardinala iz Rima. Slušajući na presici kardinalove dojmove o samom izboru pape i njegovog boravka u Rimu gdje se – po vlastitom kazivanju – i on – isto kao i sam papa Franjo – vozio javnim prijevozom i to ga, kaže, nije nimalo smetalo. Međutim, na upit novinara: hoće li on, kardinal, poput pape Franje u Rimu, koristiti naš javni prijevoz, kardinal baš i nije bio odveć ushićen takvim pitanjem, jer – nekako, više stidljivo je kazao: “…moram stići na vrijeme pa mi javni prijevoz baš i nije najpraktičniji!”
Zanimljivo je to kod pojedinaca kako im u inozemstvu nepraktičnost javnog prijevoza nije neka veća prepreka, ali kad su na domaćem terenu tad im to baš i nije osobito praktično.
Je li tu riječ o mentalitetu ili o nečemu drugom samo Svevišnji zna? Alkohol i cigarete, nisu životna potreba već loša navika pa ipak ih se ljudi teško odriču, jednako tako, teško se odreći nekih, kroz život već uvriježenih navada, a osobito – odreći se lagodna života.
Neumjereno OBILJE I BLJEŠTAVILO čovjeka, i te kako, ZNA PONIJETI, pa jednostavno zaboravlja i na najjednostavnije stvari u životu kao što je, recimo na primjer, RETROVIZOR na automobilu – ZA, poneki, POGLED UNATRAG provjeravajući da u hitnji ne “pregazi” kakvog nesretnika koji mu se našao na putu. Čemu služe budilice, pitam se, i proizvode li ih još itko ili smo već odavno prešli na kolektivni drijemež i tihu zvonjavu na uzbunu pa polubudni bauljajući tražimo izlaz…? Prisjetih se svojih mlađahnih dana. U ONO VRIJEME – budilica je bilo svakojakih vrsta i oblika. Osobito pamtim one kromirane sa dva zvonca. Eeee, to su bile vekerice. Ih!
Kad ju staviš u porculanski tanjur, pa ju onako na tanjuru staviš u porculansku zdjelu, pa zatim sve skupa staviš još u emajlirani lavor, nema tog pospanka kojega ona neće probuditi. Majke mi, provjerio sam! Naravno, budilicu prije toga valja navinuti na određeno vrijeme i to je sva mudrost, tehnika i tehnologija.
Na koncu konca, ako se negdje baš treba stići na vrijeme, i tome su se ljudi dosjetili. Potrebno je krenuti nešto ranije i sve, i na sve, se stigne. Ovako ispada po onoj: “Martin u Zagrab – Martin iz Zagreba”!
