Učenici su do Uskrsnog ponedjeljka na proljetnom odmoru, a nakon toga do 14. lipnja slijedi završnica nastavne godine. Kalendarski gledano to je više od dva mjeseca – puno ili malo?
Nastavna godina ima 35 tjedana ili 175 radnih dana, a pred nama je još njih 11. Ali ne baš punih tjedana, jer moramo oduzeti Uskrsni ponedjeljak (1. travanj), Praznik rada (srijeda 1. svibanj) te Tijelovo (četvrtak 30. svibanj). Uz to ne treba zaboraviti ni na izlete koji su obično pri kraju nastavne godine te Dan škole. To je već pet dana manje ili jedan cijeli radni tjedan.
Gledajući po radnim danima do 14. lipnja ih je još 51. Oduzmemo li Dan škole ili izlet to je okruglo 50 radnih dana. Uzevši u obzir da nastavna godina ima 175 radnih dana do sada je prošlo u postocima više od 70% nastavne godine, a ostalo manje od 30%. Ako promotrimo matematiku u predmetnoj nastavi iza nas je 100 sati, a ostalo je još 40. Zašto okrećem ove brojke na sve načine?
Zato jer dobar dio učenika koji muči muku s ispravcima ili popravcima ocjena u ožujku ima izgovor da do kraja nastave ima još dva ili čak tri mjeseca ako ćemo brojiti travanj, svibanj i lipanj. Nema, prema ovim brojkama nema ni približno. A još ako će biti topli kraj proljeća i ako bude u zadnja dva tjedna tridesetak stupnjeva ili više sigurno će svima radni elan biti na “vrhuncu”. Jako teško, zato se posla treba primiti sada i odmah. I to svi.
Djeca jesu na proljetnom (bolje reći zimskom) odmoru, ali nadam se da to ne znači da ne moraju raditi apsolutno ništa, kako se obično praznici doživljavaju. Pa praznuje se, zar to ne govori sama riječ? Škole na svojim web stranicama imaju vremenike pisanih provjera pa bi bilo dobro utvrditi što se piše u prva dva – tri tjedna nakon blagdana. Jer ako će rupa u učenju trajati deset dana koliko traju proljetni praznici trebat će još tjedan ili dva tjedna kada počne školu da se uhvati radni ritam. A tada će biti prekasno jer će ispit ili ispiti kucati na vrata.
Što se tiče lektire bilo bi logičnije sada odraditi sve zaostatke ili nešto pročitati unaprijed tako da se zadnja dva mjeseca mogu ostaviti za učenje i “glancanje” konačnih ocjena. Doneseni su novi kriteriji za upis u srednje škole pa svaka ocjena sada ima jednaku važnost i u petom i u šestom i u sedmom i u osmom razredu.
Ove godine po prvi puta nije bilo ocjena na polugodištu pa bi na kraju nastavne godine za neke vrlo lako mogla biti šok terapija jer je polugodišnja ocjena koliko – toliko bila smjernica roditeljima i učenicima kao završna ocjena, a sada više ni toga nema. Osim što razrednici imaju posla prepisivati sve silne ocjene koje se daju roditeljima na uvid i time im je kao “olakšan” rad, ali to je neka druga priča kako se kod nas naizmjence prelijeva iz šupljeg u prazno.
Djeca se vraćaju na nastavu u utorak 2. travnja kada je, slučajno ili ne, Međunarodni dan dječje knjige. Vrijeme je da se prime tih knjiga i tako na najbolji način obilježe taj dan. Tada ne bi bilo ni šokova za roditelje koji su i tako izmučeni turbulentom svakodnevnicom i mučenjem s financijama, ne bi bilo stresa za djecu da shvate potrebu za sustavnim i stalnim radom, ne bi se morali okrivljavati učitelji koji su tako i tako krivi za sve loše ocjene. “Ne planirati znači planirati neuspjeh” je jedna od misli koja bi trebala navesti da na kraju ove priče procijenite vrijeme i prioritete kako 14. lipnja ne bi bilo suza i tuge samo zato jer se “nije imalo vremena”.
