Općepoznata činjenica jest da je čovjek – svih zvanja, vjera i uvjerenja – najsavršenije živo biće koje bogtepitaj odkada hoda površinom ovog – iz svemira gledano – plavog planeta. Još ne znamo točan datum otkada to biće – prozvano čovjekom – tumarajući bespućima planeta, i, znatiželjan, kakav već jest, otkriva njemu nepoznato.
Potreba za traganjem i propitivanje otkrivenoga trajat će dok je i ljudske vrste. Uvaženog našeg znanstvenika Radmana (isto je doživio i znanstvenik Đikić!) – nisu primili u našu… Akademiju znanosti i umjetnosti. Valjda u “autobusu” za …Akademiju… nije bilo mjesta pa će se gospoda, Radman i Đikić, naši priznati i poznati znanstvenici, strpiti (kakvi znanstvenici mogu i biti nego strpljivi) i pričekati neki drugi “autobus”.
Inače, spomenuti dvojac u svjetskim razmjerima su cijenjeni znanstvenici, ali, doma su – poput tehnološkog viška radnika u neuspješnoj tvornici – na čekanju. U laboratoriju se – tumačio je jednom zgodom prof. Radman – do otkrića dolazi POGREŠKOM. Jer – kako kaže uvaženi francuski akademik – samo se pogreškom može doći do nečeg značajnog.
Naime, prof. Radman je član znamenite francuske Akademije… (ti Francuzi, samo nam kvare prosjek. “… da su bogzna što” – kako je napisao moj omiljeni pisac Ante Tomić – “ne bi im se svi sirevi ucrvali!”). Tako otprilike stvari stoje kod nas, s našim mentalitetom i našom domaćom pameti.
Pa, ako je tako – kako tumači prof. Radman – a nemamo razloga ne vjerovati mu – sad je prilika da nam naša Vlada (nakon mnogih pogrešaka) potrefi u SRIDU, u nešto korisno, u nešto ohrabrujuće. Evo! Uzmimo primjer ministra Slavka Linića. Pljuju ga, kude ga sa svih strana, omalovažavaju ga na sve mile načine, a ja ipak mislim da čovjek radi za naše dobro.
Jedino je nevolje u tome, da je – ne samo u Hrvatskoj – nešto najopasnije lopovu oduzeti pokradeno. Takav grijeh se ni u crtanom filmu ne prašta. Jer, privatno vlasništvo – iako, u pretvorbi i privatizaciji, legalno ukradeno – je nepovredivo, pa ti ministre imaj muda tamo nekom pokvarenjaku dokazati njegov privatizacijski grabež.
Sva je prilika – uz sadašnju učinkovitost našeg pravosuđa – da će i praunuci, već odavno svojih pokojnih predaka, debelo uživati u onome što su im pradjedovi u pretvorbi i privatizaciji zdipili. Vjerujem Liniću i u njegove dobre namjere da i u državne i u naše privatne financije uvede red, jer mi – molim, bez uvrede – s našim još uvijek socijalističkim mentalitetom (čast iznimkama!), ne znamo brinuti o vlastitim financijama.
U nama još uvijek odzvanja eho socijalizma (samoupravljanje je tek bila droga za mase, a ne današnja marihuana ili nešto jače) kad se nije moralo brinuti za budućnost, i teško ćemo se toga otarasiti. Samo prirodnom selekcijom ćemo spoznati prave učinke našeg izbora – KAPITALIZMA, a ne usporedbom socijalističkog i današnjeg odnosa prema radu i standardu.
Nekidan mi susjed u nevezanom razgovoru kaže: “…neka daju plaću pa će ljudi raditi!”
Za ne povjerovati je – ljudi moji – kako mnogi još uvijek razmišljaju. Istinabog taj moj susjed nikad nije radio nešto opipljivo, recimo, u proizvodnji, ali svejedno je, i kao dugogodišnji lovac,doživio mirovinu i dobro fizičko zdravlje. Ono drugo…?
“Ama čovječe” – pitam tog svog susjeda – “tko će ti dati plaću a da ju prije toga nisi zaradio, tko?” – dok on – poput onoga tipa iz reklame za brzi internet – nemarno premećući čačkalicu s jednog na drugi kraj usta mudro šuti ne dajući odgovor. Daj si, bogati miloga, zamisli da su oni tvornički strojevi tvoje vlasništvo, kako bi ti – na takvu izjavu nekog svoga radnika – reagirao, kako?
Vratimo se malo u nedavnu prošlost. Sjetimo se kako su se sve naše prijašnje vlasti učile gospodariti državnom imovinom. Svjesno su nam lagali i ignorirali pristiglu ekonomsku krizu, javno se izrugujući i guverneru HNB-a i Predsjedniku RH na njihovim upozorenjima na pristiglu krizu.
Prisjetimo se kako su pojedincima tolerirali neplaćanje doprinosa državi, zbog čega su na tisuće i tisuće radnika osakaćene za svoje buduće mirovine. Sjetimo se kako se radnike prijavljivalo na minimalac a ostatak plaće im isplaćivali u kešovini. I? I nikom ništa!
A, da je bilo ljudskosti i mrvicu poštenja spram naroda i zdrave pameti trebalo bi ih kazneno goniti sve po redu. Naravno, od vrha naniže. Da, da, tako su radile sve prijašnje Vlade dovevši nas do ponora pred kojim smo sada. Neki od njih su eno po zatvorima, ali kakva korist narodu od toga kad su se nečasno obogatili, bogatstvo pohranili na tajne račune u stranim bankama, unakazivši nam gospodarstvo i unesrećili radništvo.
I sad bi, kao, Slavka Linića trebalo okriviti i javno – poput Matije Gupca – raščetvoriti kao jedinog i glavnoga krivca za sve, pa i za one prijašnje pljačke državne i društvene imovine, za neuplaćivane doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, za milijarde kuna utajenih poreza naših uglednika, a i za onu besprizornu divlju i bespravnu gradnju. Je li, bogati? Za sve je taj “crveni” Slavko Linić kriv?!
Ne branim Linića, ni on nije nevinašce u cijeloj toj priči, nego se on jedini do sada usudio, pokušati, uvesti malo reda u naš javni život zahvaćen sveopćim neredom, lopovlukom i izopačenom sviješću mnogih… Eto, sve je to – u ovih petnaest mjeseci koliko je na vlasti – učinila, i do temelja nam upropastila gospodarstvo – ova nesposobna, Milanovićeva Vlada.
Jesu li baš svi ministri, kako se piše, nesposobni ne znam jer nisam toliko stručan, niti imam dovoljno informacija o pravom stanju u Vladi, ali, s ovom mojom dioptrijom, vidim da stvari u mnogočemu ne štimaju, previše je šlamperaja i u Vladi i oko nje. Dozlogrdilo nam je već slušati kako su nespremni došli na vlast.
Pa majku mu staru, zar oni nikada navečer ne pogledaju vijesti na tv-u, zar ne čitaju novine i kako ne shvaćaju, što ljudi misle o njima, kakvi su, i, što im je činiti da poprave ovakvo stanje u državi? Kao da im je netko u snu, za prigušivanje buke, ugurao one švedske štapiće u uši, pa se ne snalaze ni u vremenu ni u prostori. Kao da su izgubljeni “v vesolju!” – rekli bi naši srčkani susjedi Slovenci.
Krik i vapaj gladnog naroda do neba odzvanja a oni ga ne čuju dok oporba pumpa ljude i zbog toga likuje. Ma, da su pravi i pravedni i da suosjećaju s narodom, sebi samima bi smanjili plaće ne za10 posto, nego za 50 posto. Ali ne, njima su i ovako bogovske plaće s ogromnim privilegijama premale. I, očekuju da ih ljudi razumiju i shvate.
Otkuda im samo pravo lagati za financijsko izvješće stranke, otkud im hrabrost braniti nemarnost ministra Jakovine, otkuda im hrabrost zapošljavati njima podobne i sve druge nepodopštine? Otkuda im hrabrost obmanjivati i bahatiti se pred gladnim i unesrećenim narodom?
Premijer, glumeći valjda betmena na guzicu ljusne s vojnog vozila, pa, kaže, “pravio sam se važan”. Pa i slijepac vidi da se pravi važan poput kakvog srednjoškolca. Stresajući prašinu s odijela, izjavi: “pogrešno sam procijenio visinu” – i bez imalo nelagode nastavi razgovor s ministrom Kotromanovićem.
Štošta toga je on pogrešno procijenio otkako znamo za njega. U Saboru je na aktualcu, oporbenim sabornicima, nadmeno poručio: “…piiitajte me, piiitajte…!” I, eto, ljudi ga pitaju ali suvislog odgovora baš i ne čujemo. Bože nas oslobodi sveg zla, i ‘crne kuge’ i “crvene peronospore”, i svih mogućih boleština, ali i od Milanovića i Karamarka, njihove bahatosti i njihovih “inovacija” vladanja Hrvatskom.
Bože! Što smo Ti skrivili? Zašto nas kažnjavaš ovakvim vlastima kakve smo do sada birali i izabirali!? Jesmo li toliko mazohistički nastrojeni prema sebi samima, ili smo nezreli zdravo razmišljati što nam je činiti za spas ove divote od zemlje?
Zar se nismo, kao narod, dovoljno nauživali kultova ličnosti, opčinjenosti našim vođama koji su nas vodili i vodali poput primitivnih plemena ili nam je to, naprosto, naš usud da ne znamo živjeti bez VOĐE i da nikad ne stasamo kao narod dostojan svoje države? Zašto se naš Zoki ne osvrne oko sebe i pogleda sudbinu kolegice Jadranke…? I ona kaže “neću prestati govoriti, to mi je posao, baš kao i naš premijer”!
Čemu se on ima nadati dok mu mine mandat, i, misli li bolje proći od nje? Sad se Karamarko i njegovi žure vratiti na vlast. Zar su nešto, i što to, zaboravili učiniti dok su vladali, pa bi, dođu li ponovo na vlast, to još doradili? I predugo su vladali i uneredili nam i društvo i gospodartstvo. Nitko im sad nije ravan što je novi Papa uzeo ime Franjo.
“…to nam je ime blisko!” – dodvoravajući se kleru, i sretan poput pučkoškolca, će Karamarko. Za ima Božje, zar je ime najvažnije? Pa i Franjo Tahi je nosio to ime, i, znači li to da nam je i on bio “blizak”? Predstavljaju se ozbiljnim ljudima, a izjave im kao iz dječjeg vrtića. Jadno da jadnije valjda ne može biti.
Ako se, zaista, na vlast uz pomoć Crkve vrati HDZ bit će to samo zaslugom bahatog čovjeka, bolnih prepona, gospodina Zorana Milanovića. Što se mene tiče, ja bih najradije za sljedećeg premijera predložio nekoga sindikalistu. Mislim da pojedini sindikalisti svojom karizmom baš zaslužuju biti predsjednikom neke buduće vlade. E, to bi nam bio potez desetljeća.
Ostale sindikalne prvake bih postavio za ministre, jer oni jedini znaju što ne valja u ovoj državi. No, nisam siguran, znaju li što valja i kako bi – pravedni kakvi već jesu – postigli boljitak za sve ljude a ne samo za sebe? Općepoznato je, kod nas se samo galamom i uvredama neistomišljenika može postići nešto. Sjetimo se onoga grlatog sindikaliste iz Pučišća na otoku Braču? Eno ga, završio je u politici! Koji lukavac.
Za vladina glasnogovornika postavio bih, recimo, jednog blagoglagoljivog pecaroša koji bi uz posao “telala” još stigao blinkati štuke-štetočine u našoj domaćoj močvari. To bi ga, vjerujem, ispunilo srećom i zadovoljstvom, jer za sreću, kažu, ne treba mnogo. Eto, sa nekoliko “kedera” i grafitnim štapom čovjeka bi se primirilo i usrećilo.
Zabrinjavajuće je da se u javnosti već skoro mjesec i po dana ne spominju ni partizani ni ustaše. To, ljudi moji, ne sluti na dobro, jer izbori, i za EU a i lokalni, su skoro pa pred vratima a nitko još ne poteže naše unutarnje “najvažnije” pitanje, tu neiscrpnu temu i našu duševnu “hranu” – PARTIZANE I USTAŠE.
Kako nada posljednja umire, stvar jedino može spasiti netko od estradnjaka da pred izbore iz svega glasa potegne nešto u tome stilu. Pa nek čuje puk gdje zavija vuk.
Eto, prisjećajući se onoga razgovora s gospodinom Radmanom u tv studiju kako se do novih otkrića dolazi čistom pogreškom, najtoplije se nadam da će Vlada na čelu s gospodinom Zoranom Milanovićem učiniti još poneku pogrešku (možda je već i njima pun kufer promašaja) iz koje bi se moglo izroditi nešto korisno za ovaj napaćen i osiromašen narod.
