Prijateljstvo; kako divno zvuči ta riječ! Njezin značaj asocira na povjerenje, sigurnost, mogućnost kompromisnih rješenja, radost, rame za plakanje… Zapravo, kada bismo si dali vremena i sabrali većinu iskustava, tada bismo došli do zaključka da za tu riječ nerijetko, nezasluženo gradimo pijedestal koji se s vremenom pretvara u crvotočinu čija podmuklost usisava prvobitnu snagu smislenosti, fiktivnu u našim umovima.
Zatrpani smo savjetima iz knjiga o samopomoći, rečenicama čija učestalost odiše trivijalnošću, ispirući uši sa svime onime što u tome trenutku želimo čuti. « Podijelite svoju bol s vama dragom osobom.» Da, ali što time dobivamo? Jesmo li doista sigurni da je ta osoba dovoljno jaka da izdrži dio našeg tereta? Da ta osoba neće podleći želji da bude što omiljenija u društvu za koje je vežu vlastiti interesi? Tada nas u trenutcima bistrine počinje proganjati sumnja; što ako podlegne, pa će se naša bol širiti poput metastaza galopirajućeg karcinoma, a mi ćemo, postajući sve nesretniji, proklinjati svoju nesmotrenost.
Stoga, nemojmo nikada dijeliti onaj dio intime za koji smatramo da na bilo koji način može ugroziti sreću osoba do kojih nam je stalo, kao i našu osobnu. Na taj način nećemo dovoditi prijatelje u iskušenje i samim time ugroziti prijateljstvo. Koliko puta se moramo opeći da bismo došli do te spoznaje? Duševni teret možemo olakšati meditacijama, pozitivnim mislima, aktivnostima u kojima pronalazimo zadovoljstvo.
U naše živote ulaze ljudi ponekad oduševljeni jer smo ih oborili s nogu svojom osobnošću, ponekad s velikom dozom opreza zbog prethodnih iskustava, a ponekad sasvim pasivno, ne mareći previše da li ćemo ostati u njihovim životima ili izaći i prije nego što smo ušli. Na sličan način i izlaze; pokunjeni jer nismo ispunili njihova očekivanja, ili pak ljuti i povrijeđeni, bruseći zle jezike na našim imenima. A nekad tiho, kroz nekoliko dana ne mogu se više sjetiti našeg imena.
Što reći o takozvanim zakulisnim metodičarima, koje silno zanima naš život te se vesele našim usponima, još više padovima, likujući iza leđa, nemajući hrabrosti suočiti se s nama i izjasniti se, žele li, i na koji način sudjelovati u našim životima. Osjećaju se nadmoćnijima, a zapravo su kukavice.
Ima i dobronamjernih koji nas svojom prisutnošću usreće, jer znaju prepoznati kada mogu sa što manje riječi uspokojiti naše strahove.
Naši životi satkani su od vremenskih razdoblja različitih kakvoća. U nekima od njih žudimo za samoćom iz opravdanih razloga. Najčešće je to bolest, obiteljske nesuglasice, materijalna stanja ili pak jednostavno želimo posegnuti za duhovnošću. Tada tražimo način da saopćimo svojim prijateljima da nije stvar u njima, već u sazrijevanju nas samih. Da zapravo, ne želimo da nestanu iz naših života, već da nas pokušaju razumjeti, da nam je ponestalo snage za prilagođavanjem samo kako bismo nekome udovoljavali.
Pravi prijatelj nikada neće zlorabiti našu nesmotrenost, već će svojim sugestijama slati jasna upozorenja. Pravi prijatelj neće podvinuti rep i pobjeći kada osjeti da smo u nevolji. Pravi prijatelj će nas srdačno pozdraviti i nakon duže razdvojenosti.
