“Znaš li što zaista želim?” – kroz jecaje me upita Ana dok joj suze padaju iz lice u slapovima u čaj od šipka. “Želim dostojanstvo, posao, plaću i malo odglumljene empatije od teta na Zavodu za zapošljavanje… Želim prokletu vilu u Dubrovniku i novi iPhone 5.”
Cerekanje Milanovića preko cijelog ekrana televizije doista ne pomaže u cijeloj situaciji. “Čuj Ana, da bi dobila dobar posao i plaću s kojim bi si mogla priuštiti ljetovanje u Dubrovniku moraš imati najbolje preporuke o radnoj sposobnosti u Hrvata, a to su – sposobnost dobre udaje/ženidbe za nekoga tko je pun para, imati mamu i tatu koji su puni para, tako da se sve ostalo se riješi samo od sebe.”
Ana zajeca još jače, priznam, odabrala sam krivu metodu tješenja. “A što taj Milanović radi u Čileu? Zar mu nitko nije objasnio da su u svibnju lokani izbori, a ne parlamentarni? Nema potrebe gnjaviti dijasporu na naš trošak.” Ah, naš Premijer, taj erudit svjetskoga glasa, lunja po svijetu kao muha bez glave.
I njegova žena također. Dijeli Božji blagoslov zbunjenim Čileancima koji se pitaju tko je taj čiča, a kad ateist spominje Boga više od cjelokupnog klera u Hrvatskoj, stvari su onda zaista otišle k vragu.
“Nemoj tako, pusti ljude neka putuju, bar će svijeta vidjeti. Hvala Bogu, ima se, može se.” Jelte, Premijer i njegova žena također, imaju puno obaveza, moraju bdjeti nad našom dijasporom preko velike i duboke vode, prebrojavaju ih, pokazuju na karti gdje je Hrvatska i uvjeravaju da su Bračani najbolji ministri.
I dok Premijer promovira hrvatski turizam po južnoj Americi, i njegova žena također, Hrvatska puca po šavovima jer, jelte, kao da se njih to tiče i kao da je to kome bitno. I tako dok se naš Premijer smuca po svijetu, i njegova žena također, nema vremena pratiti sve poduzetničke pothvate i fiks ideje svoje ekipe ministara, a ovaj tjedan kad im je šef turistički odsutan pojedini su se dobrano razmahali.
Ministar nezaposlenih i svih onih koji bi to željeli postati Mrsić poručuje da kreću reforme i da se hitno mijenja Zakon o radu. Moli se neka dobra duša u Ministarstvu da uzme gazu i kloroform, onesvijesti ga i zaveže za fotelju. Tko radi taj i griješi, a taj griješi previše puno.
On ne vidi problem u omjeru umirovljenika i radnika koji je 1:1,18 i tako se stiče dojam da je titula ministra jednaka tituli šefa autopraone. Saboru će predložiti da ponovo definiraju što je to plaća. Dobro za njega. Jeftinije mu je da pita Hrvate preko ankete na radiju. Jebe se njemu, on si pjeva “Orilo-gorilo” i ubija me nježno. Ministre Mrsiću, plaća je nešto što čini siromaštvo podnošljivijim.
Dok ministar nezaposlenih ne zna što je to plaća, što je sasvim logično, ministar gospodarstva Vrdoljak to jako dobro zna. On je gospodarstvenicima za vrijeme radnog ručka, koji je najvjerojatnije plaćen milodarom povlaštenih, zaposlenih Hrvata, zahvalio što mu/nam (?!) daju plaću. Dobro i za njega!
Budno je pazio da Horvatinčić posrće krem juhu od gljiva i pri tom uvjeravao puk “da smo predobri, prebrzi”. Mole se šefovi kuhinja da ne koriste gljive ludare u krem juhama. Kod njega je sve trenutno ljubav, cvijeće i drveće. Nekoliko stotina kilometara dalje od ministra Vrdoljaka, ministar koji se odaziva na ime Slafko kroz promociju poreza na nekretnine traži spas Hrvatske.
Još jedan porez od kojega se nam diže kosa na glavi. Kaže naš ministar da ne možemo u Europu s komunalnom naknadom već isključivo s porezom na nekretnine. Prilijepio se na taj porez kao žvakaća guma na vrući asfalt. A toj Junajted Jurop bi već odavno moralo biti jasno da je Kroejša država kake niđe nema i jednog dana kad svi zajedno budemo junajted, zemljina os će se pomaknuti za nekoliko stupnjeva u krivu stranu. Koja god da to bila.
Ne razumijem zašto još nije uveo porez na kućne ljubimce? Svi oni koji mogu hraniti bar jedno nepotrebno grlo ekstra, smatraju se bogatima. Molim da se popis kućnih ljubimaca vrši u zimskim mjesecima kad moja kornjača spava zimskim snom tako da je bez problema mogu sakriti od popisivača.
I tako dok naš požrtvovni ministar Linić po tko zna koji put uklizava HNS-ovcima sa svojom poduzetničkom idejom mjeseca o porezu na nekretnine i moli ih da zajedno budu zadrugari kako to i koalicijski sporazum nalaže, zadnja linija obrane HNS-a, ministar Vrdoljak ne želi čuti ni riječi o tome.
Vrdoljaku se ne pjeva “Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može…” i nekako ne želi biti zadrugar. I tako ministar Linić ostaje kao posran. Sigurna sam da će si u malu, crnu bilježnicu zapisati “na sljedećim parlamentarnim izborima nema koalicije sa haenesovcima, nisu isplativi i nisu druželjubivi pa neka probaju ući u Sabor solo – hahahaha”.
Ako to napravi, sram ga bilo, nikad se neće riješiti slike egzekutora koja ga prati u stopu.
Premda mislim kako će se sve zagladiti kada svima njima dođe voda do vrata u nekom finom restoranu poslije tone kamenica, nekoliko litara finog vina, iza zaključanih vrata uz pjesmu koja ide nekako ovako:
Zakuni se moja zvezdo sreće
Da nas ni’ko rastaviti neće! x2
Ne može nam ni’ko ništa,
Jači smo od sudbine,
Mogu samo da nas mrze
Oni što nas ne voleeeeeeeeeeeeeeeee! x2
Da ne ispadne da imam neki fetiš na vladajuće, oporba je nešto slično kao bavljenje znanstvenom fantastikom stoga mi je prilično teško vizualizirati tko to i što to oporba zapravo jest. Sigurna sam da mora postojati, ali nisam sigurna da li sam je vidjela ili čula u posljednje vrijeme u bilo kakvoj Hrvatima bitnoj temi ili raspravi.
Govori se da je HDZ ruku pod ruku sa Kaptolom, što nikad nije potvrđeno, nego su samo grozne špekulacije, pozvao neku ludu babu direkt iz Amerike da drži predavanje o spolnom odgoju ili tako nešto.
Znanstvenica iz Amerike djeluje zastrašujuće, nekako vuče na čuvara koncentracijskog logora i jedino što bi HDZ-ovci od nje mogli dobiti su packe po dlanovima s drvenim ravnalom i kondome made in Taiwan. Kad smo kod Amera, pa zar oni ne znaju da na velebnom teritoriju Hrvatske i Jadrana djeluju wonna be terorist komandir Šamil i obijesni bombaši iz Vodica? E pa su to znali, sad ne bi po bespućima Jadrana tražili svoj F-16.
“Mrzim ih, mrzim ih sve po redu”, mrmlja Ana dok gleda slike našeg Premijera i njegove žene također u dalekom Čileu. “Znaš, mogli su i mene pozvati, imam ja vremena na pretek”. “Znam, sigurna sam da te drugi put hoće.”
Naš Premijer voli svoj narod. Jedino ako ne.
