Pošto nam je prošli tjedan zapao snijeg do koljena, možda čak i više, ceste su više-manje uspješno očišćene, nepriznat i nelegitiman muž po mišljenju našeg župnika mi je na terenu, a ne ide mi ni kartanje ni kurvanje, stoga nisam imala drugog izbora nego sazvati izvanredan sastanak naše male udruge “Žena, majka, kraljica” da zajedno sa vjernim i požrtvovnim članicama prodiskutiram o životno važnim pitanjima stanovnika ove naše zemlje.
Skuhala sam kavu, tursku naravno, otvorila domaći višnjevac i stavila na stol mramorni kolač. Kao i uvijek, odaziv na sastanak je stopostotan, nema te vremenske nepogode koja bi spriječila okupljanje Ane, Ive, Vere i mene. Drmnemo višnjevac i otvorim sastanak sa prvom točkom na dnevnom redu – “Što pratimo, Hurem ili Silu”?
“Sila definitivno.”– Gotovo jednoglasno se složimo. Jedino Veri nije jasno zašto. Ne uzimam joj za zlo, ipak je došla iz noćne. Razlog je više nego jednostavan i sasvim razumljiv. Nema tog dubokog dekoltea sultanije Hurem koji bi se mogao nositi sa k’o daska ravnom Silom iz sasvim logičnog razloga, Bali-beg je otišao, a šaptač golubovima Boran-aga došao. Kraj priče. Turske sapunice su kao melem na ranu ovom ranjenom narodu jer ne izazivaju poremećaje u ponašanju kao, recimo dnevne informativne emisije.
“No hvala Bogu, ta Crvene Peronospora Hurem-Harem mi je već tako išla na živce…” i glasan tresak prekine Ivu iz obrane njezinog stava. Sve četiri se naguramo na prozor i imamo što vidjeti. Policijski auto u ogradi susjede Olge. “E, kak’ su ovi najebali!” – tiho prošapta Ana, gotovo da joj osjetim strah u glasu.
Ako su kojim slučajem oštetili ogradu, ogrebli je, slomili grančicu čemprese, snijegom uneredili tlakovce, gotovi su, završit će na sudu. Sa susjedom Olgom se ne zajebava, nje se boje svi susjedi, poštar, moj doberman, ptice ne lete iznad njezinog dvorišta i sasvim sam sigurna da preko puta mene živi Sotona.
“Da im priskočimo u pomoć?” – nadobudno upita Vera. Tri pogleda koji govore “koji ti je vrag” pokudi je u sekundi. “Ali bilo bi kršćanski…” O sranje, ode sastanak u k****. Sad samo fali dramatična glazba i ovo postaje replika obračuna kod OK Corrala.
“Kršćanski?! Kršćanski?! Kad si vidjela da koji veliki, deklarirani kršćanin pomaže drugome u nevolji, a da nema koristi od toga?! Da li je tebi kršćanski što popovi imaju više love nego velika većina ljudi u Hrvatskoj, što svi od reda voze dobre automobile, jebote, od dana kad prihvate Isusa, prihvate i dvadeset kilograma viška, cirozu jetre i pokoje nepriznato dijete! I to smatram olakotnom okolnosti s obzirom na sve one pedofile koji se skrivaju iza halja!
Pitaj Vatikan što misli o tome! Je l’ si vidjela kad kojega svećenika, časnu sestru, vjeroučitelja na zavodu za zapošljavanje?!… “Joj Ana, molim te, ne viči, sve se van čuje. Iva pokušava primiriti Anu, ja Veru, točno sam znala da će se počupati oko podivljale Crkve. “Bog ti daje snage i mir za život, kako možeš protiv Boga govoriti! Treba živjeti po Božjim zapovijedima i Bibliji!” – Vera proba obraniti ni sama ne znam što.
Joj Vera, našla si Boga pred dvije godine kad te ostavio dečko, odjednom hodaš u crkvu tri put na tjedan, pričaš o otkupljenju, poniznosti, raju kao nagradi ako cijeli ovozemaljski život stoički podneseš sva sranja koja ti se serviraju, totalno me izbezumljuje s tim stavovima. “Tko govori o Bogu?! Govorim o popovima, kardinalima i ostalim nametnicima. Ti su zaboravili Boga, guraju se svuda gdje im nije mjesto, u škole, u kazališta, u politiku!
Zamisli, Crkva i Država su odavno dvije razdvojene stvari, Crkva se brine za duhovno, a politika za državno! A kod nas?! Crkva stalno nešto kmeči, kme-kme zdravstveni odgoj, kme-kme Jovanović, kme-kme pederi, kme-kme lezbe, kme-kme kondomi, kme-kme premali milodari! Premali milodari pa gdje im je sram?! Izgubili su ga negdje usput od Kaptola do svoje župe? Gdje i kako se to oni točno brinu za svoje ovčice? Na misi ima više politike nego u Saboru!”.
Ana se ne da, nema šanse da popusti Veri. “Pa i svećenici moraju od nečega živjeti, skupljaju milodare…” “Da?! Bog je napisao novu poslanicu Hrvatima da milodari ne smiju biti od manji od 50 kuna, otišao u Čakovec, ovjerio kod javnog bilježnika izjavu i faksirao je na kaptol Bozaniću! Ljudi nemaju za živjeti, za jesti, piti i režije, a crkvenjaci ne moraju živjeti od milodara jer je Vatikan pun zlata.
Imaju ga čok, čok puno! Opljačkali su sve što su stigli kroz povijest, ubili, spalili, pokopali ljudstva i ljudstva, a sve u ime Boga?! Daj nemoj me zajebavati, Bog nema apsolutno ništa s današnjom Crkvom. Osim toga, još razumijem tu popadiju da se svuda gura, ali ne razumijem političare, osim Vlade jer su prisiljeni, nitko mi se ne usudi suprotstaviti, nitko!
Svi se sakrili u mišje rupe, za vrijeme HDZ-a popova riječ je vrijedila više od Sanaderove, zar je moguće da se političari boje crkvenjaka? Gdje je sad sveprisutni Lesar koji ima mišljenje o svemu i svačemu i kao treća stanka Hrvatske? Prvi bivši policajac Karamarko zauzet je smišljanjem nove doskočice za SDP, no do lokalnih izbora ima još vremena smisliti nešto krucijalno u stilu crvene peronospore i time nas izbaviti iz govana.”
Ah, ah, a u Hrvatskoj ti naši crkveni oci sve sami sveci – fra Šime Nimac, neovlaštena prodaja crkvenog zemljišta, bijeg i tuča sa suprugom jedne od njegovih ljubavnica, slikar/kipar/glazbenik/medijskimogul/maneken/pop ikona/moneymaker/stigmatik Sudac, prijatelj Nives Celzijus don Kaćunko i još mnogi takvi mjerodavni pričati o skromnom i pobožnom životu. Da se razumijemo, ne smatram ih čudacima, već jako osebujnim likovima hrvatske popovske estrade.
“Gejevi su bolesni ljudi!” – vriska Vera iz petnih žila. “A Bog je rekao da bolesnima i siromašnima treba pomagati!” – Iva staje na Aninu stranu. “Ali Bog je napravio probavni trakt kao jednu jednosmjernu ulicu!”
“E sad ćeš mi reći da nikad nisi u usta stavila nečiji…” Ding-dong, ding-dong. Uf, spasilo nas zvono na vratima. Primirim cure jer mi policajac stoji pred vratima. Što će nam napisati kaznu za remećenje javnog reda i mira? E pa derale smo se unutar moja četiri zida. “Dobar dan, oprostite na smetnji, imali smo malu nezgodu pa bih Vas zamolio ako mi možete pomoći.”
No krasno, samo mi je to trebalo, susjeda Olga me zove za svjedoka. “Cesta nije najbolje očišćena, nečiji pas, mali, crni mješanac je izletio pred nas, da li možda znate čiji je? Treba mi telefon da nazovem prijatelja koji će potegnuti auto van, dogovorili smo se da nećemo ništa javljati u…”
A što ga ovaj melje! Ne znam zašto ljudi imaju taj poriv da mi se povjeravaju? Pa nisam ja Oprah. Možda što sam tako prokleto srdačna? Možda se previše smiješim ljudima? Možda nosim previše pastelnih boja? Ne znam, ali jedno znam, policajac mi skače po živcima i tjera me da se ponesem kao pravi kršćanin.
“Pričekajte tu, donijet ću Vam telefon, ne mogu Vas pustiti unutra, muž mi je zabranio puštati muškarce koji mi nisu u bliskom krvnom srodstvu u kuću. U protivnom će me ubiti.” Neke stvari su jednostavno neprocjenljive. Kao na primjer policajčev izraz lica. Kad je završio s telefoniranjem…
“Gospođo ako Vam ikako mogu pomoći samo recite.” I kao deklarirana Hrvatica-katolik…” Prošli tjedan sam dobila 500 kuna kazne. Možete to riješiti da nestane?” “Na žalost ne mogu.” Što se onda vragu javljaš? “Pa onda mi baš ne možete pomoći.”
Ah, rođeni sam talent za rješavanja stvari po kratkom postupku. Iskreno se nadam da je tema sa Crkvom gotova jer bi željela da prodiskutiramo drugu točku dnevnog reda muškarci sa ili bez brade.
Nasmijemo se kao luđakinje jedna drugoj, natočimo još višnjevca i otvaramo jako bitnu raspravu o dlakama na muškom licu.
