Da život zna biti zaguljen to odavno znam, ali kada ti ga vlast iz dana u dan sve više komplicira i nepotrebno otežava to, vjerujem, svakog iole ubrojivog čovjeka tjera u očaj dovodeći tako u sumnju vlastito rasuđivanje ili, pak, u razboritost vladajućih.
Zar nam nije dosta ove prirodne hladnoći nego vladajući donesu odluku zbog koje se – radništvo, vojska nezaposlenih i umirovljenici – kada je čuju, jadnici, naprosto smrznu. Hajde, dok je vlast sa sindikatima pregovarala o smanjenju nekih njihovih prava davao sam im podršku iz uvjerenja da je vlast u pravu, međutim…
…Međutim, vrag nikad ne spava nego kopka li ga kopka. Eto, naša je Vlada već na svojoj ovogodišnjoj prvoj sjednici odvalila šamarčinu, ne samo pojedinim sindikatima nego i, većini građana Lijepe naše koju su nemilice – već prijašnji vladajući – dobrano opelješili, uneredili i unazadili.
Pa, boga mu miloga, zar ste stvarno oguglali na našu stvarnost? Zar ne vidite ovaj jad od života kojeg većina živi, pa idete povisili plaće nekim svojim dužnosnicima? Jest da plaća od dvanaest-trinaest tisuća kuna i nije bogzna što u usporedbi sa plaćom od pedeset ili sto tisuća kuna, ali, što ćete reći radnicima koji životare sa dvije – tri tisuće plaće mjesečno ili pak onima koji uopće ne dobivaju plaću – a rade?
Ne morate ići u crkvu da biste se molili Bogu i pokazali, tko zna kome, kako ste ljudi s dušom. Ne, i neki od njih tamo su bez duše, no, oni nisu na izborima od naroda izabrani, oni su odgovorni Rimu, međutim, vi gospodo, vi ste odgovorni nama – ovdje.
Odgovorni ste, odgovorni. Odgovorni ste – svojim biračima – svome narodu koji vas je izabrao kako biste ovu pokradenu lijepu zemlju izvukli iz ovoga zla koje su nam učinili NAŠI! Nikako tuđinci, naše Hrvatine i veeeliki Hrvati su nas pokrali.
Kažu ljudi: “U koga će se sin ugledati ako neće u oca – japu – ćaću”, pa ako je otac čestit sva je prilika da će i sin njegovim stopama”, ali ako ćaća zglajza, eto sinu uzora. Ne, gospodo, ne želim ni vrijeđati ni biti grub, ali – vjerujem, svjesni ste toga – u takvoj smo nevolji da vi gospodo nemate pravo ni na smiješak, ni na osmjeh a kamoli na smijeh kojega često viđamo na vašim licima.
Dok ljudi skapavaju od gladi i neimaštine, šalite se vi ondje gdje vas narod ne vidi, nikako javno, jer to ljude boli i stvara lošu sliku o vama gospodo moja. Smijte se i šalite koliko vam drago, recimo, po svojim kabinetima. Ako imate čemu?!
S mojim zrelim ljetima i životom koji sam živio i doslovno ga upoznao, mislio sam da ponešto i kužim od tog života, ali gospodo – od nas birana i izabrana – vi me svojim odlukama svakodnevno sve više razuvjeravate da ja zaista ništa ne kužim.
Na kraju bi nas mogla glave stajati ova silna ‘ljudska prava’, jer ni lopov više nije lopov nego je gospodin s ljudskim pravima, pedofil je isto gospodin kojeg nema smisla javno obilježiti kako jadnik ne bi imao “traume”, djecu se ne smije ni prekoriti pa nam omalovažavaju i mlate učitelje…
Zapravo ništa čudno, jer, kod nas ni radnik više nije radnik nego je – zamislite – zaposlenik! Zaposlenik se, naravno, negdje zaposli, ali tko će, ljudi moji, raditi? Tko, kad on više nije radnik? Nerazumno dokraja ili, možda, i nije? Puno toga je kod nas nerazumnog i iščašenog…
Možda bi i nas umirovljenike trebalo preimenovati u, recimo, “hokejaši na suhom” jer smo ionako – ostali na suhom. Kada bismo na vlasti imali, na primjer, strance – oni bi sigurno bili i ozbiljniji i stručniji i uljuđeniji i kudikamo bolji od mnogih od vas.
No, svaki narod zaslužuje onakvu vlast kakvu si sam izabere! Mi birali, mi izabrali… i red je da kusamo što smo si zakuhali! Samo pripazite da ne zakuhate tako da postane neprobavljivo.
Pobogu, zašto nam to radite?
