Bio sam neki dan na čakovečkim bazenima, kratki bijeg od zbilje i relaksacija dobro dođu. U malome bazenu nasuprot olimpijskome kupalo se i brčkalo nekoliko mališana sa svojim roditeljima. Jedan tata osobito se isticao svojom herkulovskom snagom. Svoju djecu, kojoj bih dao 6 – 7 godina, dizao je u zrak i bacao u vodu. Djeci zadovoljstvo što su letjeli po zraku i pljuskali u vodu, tati ponos što zabavlja djecu.
No što je s ostalim korisnicima bazena? Da paze da im neko dijete ne padne na glavu ili da sačekaju vani dok ne završi ovaj show djece koja lete, a nemaju krila. Pored bazena su dva upozorenja – jedno se odnosi da se u bazenu ne smije igrati loptom, a drugo da nema skakanja u bazen. Trebalo bi još dodati upozorenje: “Ne bacajte djecu u zrak!”
Što se tiče igranja loptom našao se drugi trojac koji se igrao, tata, kćer i sin. Jedno od njih troje bilo je u sredini u pokušaju da dođe do lopte. I dodaju si oni tako loptu da bi u jednom trenutku bilo dum – lopta u moje uho koje je poprilično zaboljelo. Uzmem loptu i čekam tko će doći po nju. Od jednom nikome nije nedostajala. Loptu je bacio tata očito punom snagom, a on se pravio blesav, lopta od jednom nije bila ničija. Gledam i ne vjerujem. “Oprostite, nisam htio” ili možda “Ispričavam se”, ma ne – ništa. Sreća da je lopta doletjela meni, a ne malenoj pored mene. Ja ću svoje pretrpjeti, a hoće li mi prekipjeti ili ne ovisi o situaciji.
I još jedna bazenska sitnica. Među posjetiteljima bilo je nekoliko mladih od nekih dvadesetak godina. U jednom trenutku izašli su van pušiti. Gledam i računam: unutra je semafor prikazivao 30 stupnjeva Celzijusa, vani sumnjam da je bilo nešto puno više od nule. Nisu mogli izdržati do kraja kupanja nego su morali izaći van popušiti cigaretu. Mora da je prijala na toj temperaturi u badićima i kupaćim gaćicama. Bilo ih je hladno za gledati, a kamoli za biti na njihovome mjestu.
