Srednjoškolci imaju organizirani prijevoz što je odlična stvar. Manje brige za roditelje, lakši dolazak u školu i odlazak i nje. No kako to već biva svako rješenje otvara sto novih problema.
Prije nekih petnaestak godina bila je normalna stvar da ispred srednjih škola bude puno bicikala jer su srednjoškolci iz obližnjih sela dolazili u školu biciklom. Danas nema potrebe za tim jer tu je autobus. Sad bi trebalo staviti na vagu koliko je to dobro ili loše.
Uzmimo primjer obližnje selo koje nije odmah do Čakovca, a opet nije tako daleko, Brezje. Biciklom do grada treba nekih desetak minuta. Ako nastava počinje u 13:30 sati dovoljno je krenuti u 13:15 sati i sve se stigne. Na povratku kući isto tako.
Ako se ide autobusom tada se naravno ovisi o linijama i vremeniku vožnje. Sat vremena se minimalno izgubi na odlazak i dolazak iz škole. Biciklom ukupno pola sata dnevno na odlazak i dolazak, autobusom dva sata. Računica je više nego jasna kako uštedjeti dnevno sat i pol.
Nastavna godina traje 35 tjedana odnosno 175 radnih dana. Biciklom se u tom slučaju gubi na prijevoz oko 90 sati ili malo manje od četiri dana. Krenemo li računati autobusom na prijevoz odlazi tijekom nastavne godine 350 sati ili gotovo 15 dana. Ako je vrijeme novac, kako kažu, računica je jasna.
Još jedan dio, možda i važniji od vremena, jeste fizička aktivnost. Pola sata dnevno vožnje biciklom može na srednjoškolce djelovati samo blagodatno. Naravno, ako ćemo o autobusu, treba doći do autobusne postaje u selu, pa onda u Čakovcu od postaje do škole pa sve opet ponoviti prilikom odlaska kući.
Naravno, svatko će napraviti svoju računicu. Autobus ima svoju draž zbog druženja, zajedničke šetnje od postaje u Čakovcu do škole i nazad. No, usprkos svemu ostaje dojam da se sve više pretvaramo u biće homo sedens koje zna samo sjediti, a svaka fizička aktivnost je suvišna i teška.
