KOLUMNA: Odlazak sanjara…

Bit će da je ipak samo svemir vječan i beskonačan u kojemu se mi, Zemljani, u ‘Kumovoj slami’ skupa s njom vrtimo. Od Zapada prema Istoku, naravno.

Gledajući nedosežni nebeski svod, sva je prilika da će tako i ostati. Ipak, sreća je što su prirodne sile jače – snažnije – od čovjeka i njegove naravi jer, da nije tako… Uh, grozno je i pomisliti što je ljudski um i ljudska ruka sve kadra učiniti da uništi svijet!

Ljudskoj pohlepi za materijalnim, za častohlepjem, za dominacijom nad svime što postoji, nema kraja, a kako ne znamo što će se u budućnosti događati mogli bismo reći: ‘nikad ne reci nikad!’ Sve što je u Svemiru podložno je neumitnom mijenjanju, nestajanju-ugasnuću-ništavilu-nirvani! Istinabog, procesi su nekad sporiji, nekad brži, ali su zato – stalni.

Već desetak dana s malih ekrana nas obasipaju vijestima i prizorima ožalošćenih Kubanki i Kubanaca kako oplakuju smrt voljenog im Vođe. Treba ljude razumijeti, razumijeti njihovu bol. Bolna uplakana i shrvana lica su na svakom koraku kubanskih ulica zbog nenadoknadivoga gubitka odlaskom ‘El Comandantea’.

Zabrinuti Kubanci baš podsjećaju na prošlost ovih prostora kad su i naša lica, u očima stranaca, izgledala tužno, preplašeno. Mi smo iskusili bol, tu golemu bol za odlazećim Vođom. Iz iskustva znamo koliko je ta bol grozna. Tu grozotu Kubanci tek trebaju pregrmjeti. Ah, bolje se ne prisjećati tih naših traumatskih trenutaka. Što reći. Svatko svoju bol valjda mora sam istrpjeti jer, tuđe suze ionako ne pomažu.

O, da. Bilo je ovdje tužno, jako tužno, a i zabrinuli smo se da nam, kao slučajno, ‘na tenkovima, Rusi – ne popune turističke destinacije!’ Valja biti pošten pa reći još nešto – bilo je ovdje i veselja i radosti zbog odlaska našeg ‘sanjara’. Naravno, on je svoj san dosanjao, mi ostali smo nastavili sanjati…

Javno se iskazivala lojalnost poretku i da s njegovog puta nećemo skrenuti, uz parolu ‘i nakon njega – bit će on!’ Pritajeno veselje mnogih, zbog odlaska ‘sanjara’, nije se smjelo javno pokazivati.

Vrijeme je, kažu, najbolji sudac: i silnicima, i diktatorima, i suverenima, i demokratski izabranim predstavnicima vlasti. Sudac, svima bez razlike. Hoće li pučanstvo (zvuči kao zabluda da će ikada shvatiti bit…) doći do spoznaje kakav im je zapravo bio, u zvijezde kovan, ‘neprežaljeni’ vođa za kojeg su podnosili žrtvu, kojega su bezrezervno podržavali, obožavali, dok je on, kako i doliči hedonistu, uživao kao kralj.

Izreka: ‘Nekome treba smrknuti – da bi drugome svanulo!’ uvijek se pokaže točnom. Pitanje je – prepoznaju li ljudi ‘svanuće’? Bilo je tako ovdje – sva je prilika, biti će tako i s Kubancima nakon odlaska njihova ‘sanjara’. I, tko zna hoće li, i kada, uopće shvatiti vlastitu zabludu. Ni mi nismo daleko odmakli…

Dakle, ljudi se moraju suočiti s gubitkom – s gubitkom Vođe. Bilo jest i bit će tako. Svi, baš svi, to je jedina pravda, pa tako i vođe-sanjari, jednom moraju poći na put bez povratka. Aleluja!

Diktatori, suvereni i ini silnici baš su zato takvi što oni u ‘prizemlju’, oni koji šutke radeći omogućuju im lagodan život. Onima iz visina ponekad je možda i dosadno pa, da razbiju monotoniju, narodu ‘zakuhaju kašu’. Bačena kost je najprikladnija za široke mase da u birtijama utapaju tugu u alkoholu zbog tegobna života.

Četiri dana po odlasku k Stvoritelju na račun, u jednoj slavonskoj Crkvi, piše portal Telegram.hr, u nedjeljnoj se propovijedi neki župnik osvrnuo na smrt ‘El Comandantea’ i bivšeg dugogodišnjeg predsjednika Kube riječima:
‘Umro je Fidel Castro i to, zamislite, u 91. godini života. Da se to dogodilo bar deset godina ranije bilo bi počinjeno puno manje zla’.

Na upit novinara ‘Zašto mu je žao što Castro nije umro bar deset godina ranije?’ svećenik je odgovorio: ‘To je rečeno u prenesenom smislu, u kontekstu propovijedi u kojoj sam govorio kako je u svijetu počinjeno jako mnogo zla te da je i Castro bio jedan od onih koji su činili zlo.’

Dakle, tako. Riječ je o ‘…prenesenom smislu u kontekstu…’ itd. kako je već rečeno. Naravno, u demokratskom društvu svatko ima pravo, i slobodno može reći što mu je volja. I sreća je da jest tako, ali…

…ali, kako bi, recimo, bez prenesenog smisla, izgledalo ovakvo pitanje: ‘da se kojim slučajem Hitler, Staljin, Pol Pot i ini zločinci i tirani uopće nisu rodili, koliko bi tek onda u svijetu manje bilo zla i počinjenih zločina?!’

Pojmimo i ovakvo pitanje: ‘…da se, recimo, carica Marija Terezija rodila koje stoljeće ranije – (svojom mudrom politikom dokinula je inkviziciju – koja je 6 stoljeća žarila i palila po Europi) koliko bi tek onda bilo manje zla i manje počinjenih zločina, koliko manje lomača, koliko manje pogrešno osumnjičenih, manje optuženih, manje osuđenih na spaljivanje kao heretici, kao ‘vještice’, kao ‘viještci’, kao bogohulnici… Koliko?!

Vrlo je ružno manipulirati neukim pukom, istinom, lažno moralizirati, drugima određivati što je moralno – što nemoralno, što je pošteno – što nepošteno, a sam ne poštovati postulate koje od drugih očekuješ.
Da ne budemo suđeni – ne sudimo! Suđenjem i osudama neka se bave zvanični, na zakonu utemeljeni, sudovi. Samo tako ćemo izgraditi zdravo, tolerantno društvo, društvo bez javnog linča, bez javnog sramoćenja i bez nepravedne osude javnosti.

Prisjetih se, evo, proslavljenog i omiljenog pjevača M. M. K. i njegove popularne pjesme ‘Odlaze sanjari…’. Mnogi od nas još uvijek nešto sanjaju? Netko sanja na javi – netko pak u snu, sanja o nečemu lijepom. I neka je tako.

Budimo pozitivni, sanjajmo nešto za dušu, sanjajmo o ljubavi, jer mržnja je zlo, zlo koje razara dušu čovjeku isto kao što nam nacionalno tkivo razaraju svi oni koji šire mržnju i netrpeljivost među građanima.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije