KOLUMNA Ne tjerajte me da ponovo mrzim!

(U čovjeku je sasvim dovoljno zla da bi ga trebalo još i poticati na njega!)

Odavno je uvriježeno reći da svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. Tako je i s hrvatskim življem, jer zašto bismo mi bili drukčiji od drugih. Gledano kroz anatomiju čovjeka srce je na lijevoj strani prsnoga koša, međutim, kad se, recimo, zbog neuralgije (nervus ischiadicus) tijelo previše nagne u jednu stranu, kao što je slučaj s našom politikom – pravilan hod je otežan. Ne, ne sumnjam u trenutnu dijagnozu društva i nisam nevjerni Toma.

Ma, vjerujem ja i stručnjacima, a vjerujem i u postavljenu dijagnozu. I u još mnogo toga vjerujem, pa – ovo će zazvučati djetinjasto – vjerujem da su sve dosadašnje Vlade bile izabrane voljom većine građana. Neka se oponenti ljute koliko hoće – ali to su činjenice. Dakle, što smo ‘skuhali to ćemo i kusati’!

Vjerujem i da će izabrana gospoda i gospođe raditi – kako se ono kaže; na dobrobit svih hrvatskih građana, bez obzira na vjeru, naciju, ten lica, spol, spolnu sklonost ili orijentaciju… A oponenti? Ako žele vladati, neka se potrude, neka budu korisni čitavoj zajednici kako bi na sljedećim izborima dobili povjerenje. I to je to.

Dakle, valja prionuti poslu, valja biti prava oporba, valja misliti na sljedeće izbore. Da, da. Treba raditi, a ne mudrovati kako napakostiti rivalu.

Žudeći za demokracijom, u socijalizmu smo zanemarili odgovornost. Ovako ne naviknuti na odgovornost, ne znamo što bismo s demokracijom. I zato su nam drugi krivi, je li? Rođo moj, na sve ćemo pristati samo da nizašto ne odgovaramo. Već i u vrtićkoj dobi klinci znaju svoja prava. Odgovornost? Što je to, pitaju veliki, pa kako neće pitati mali?

Dvadesetšest godina je otkako imamo vlastitu državu. Tu činjenicu trebamo cijeniti i primjereno obilježavati, s tim se trebamo dičiti. Stanje u društvu se toliko srozalo kao da smo još u socijalizmu. Svatko svakoga za nešto sumnjiči, nitko nikome ne vjeruje, nitko nikoga ne uvažava, kriminal se razbuktao kao u Kraljevini SHS i eto nas na dnu.

Zašto je tako?

Pa, valjda zato što se političari ni oko čega međusobno ljudski ne umiju dogovoriti, a politiku im, tako izgleda, smišljaju i kreiraju ljudi koji se u politiku ne bi trebali miješati.

Nadam se da neću pogriješiti ako pomislim da na našu vlast veliki utjecaj ima vrh naše Katoličke Crkve. I, premda, u Ustavu R. H. u članku 41. piše: “Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države” u praksi se ne stječe takav dojam, jer trenutni utjecaj Crkve – i na birače i na političke stranke – je ogroman.

Skrbeći za svekoliki napredak domovine da se puk, valjda, ne uzjoguni, da se ne opusti i prepusti ovozemaljskim užicima, u nedjelju 25.6.2017. godine, na misi za domovinu – kardinal je obznanio i preporučio – “DESET POSTULATA – važnih za očuvanje duše hrvatskog identiteta”.

Ako ćemo po istini – ni onih DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI – koje je, uz plamteći grm na gori Sinaj, sam Jahve Mojsiju izdiktirao, a on sve to u kamene ploče uklesao – još nismo apsolvirali, kardinal nam naviješta novih – ni manje ni više nego – “DESET POSTULATA(…)”.

Da nam ne uskrati buduće zadaće, jedan drugi katolički biskup – prenio je t-portal.hr “(…) zaziva antikomunistički zakon po uzoru na Poljsku” – gdje doslovno kaže: “Neki se groze riječi ‘revizija povijesti’, (…) još uvijek se nameće neistinita povijest koju u svakom slučaju treba revidirati, jer je samo istina temelj razvoja i napretka.”

Ovakav biskupov prijedlog vjerojatno ima svojih pristalica. No, iz moga kuta gledano navedeni prijedlog nije dobar i ako se ostvari ne bi bio pošten.

Umjesto da svojim stavovima i svojom retorikom biskup smiruje povišene tenzije već raspolućenog hrvatskog društva, ja to tako doživljavam, svojim prijedlozima on ih još više potiče. Ako se takav prijedlog ostvari, autor ovih redaka će garant imati status “dijeteta palog borca”! Naravno, sa svim pripadajućim pravima i privilegijama koji iz takvoga statusa proizlaze.

U svojih sedamdeset četiri proljeća nikada i ni u čemu nisam imao privilegija, nisam navikao na njih, već sasvim suprotno. Stoga pitam: kako da to shvatim i prihvatim? Kako, kad sam baš sve u životu po punoj cijeni plaćao. Čak, i nešto iznad cijene…

Prihvatiti tako nešto, meni bi bilo nakaradno, jer moje razmišljanja o ovozemaljskom životu sasvim je suprotno pogledu mnogih, možda čak suprotno pogledu gospodina biskupa.

O kraljevstvu nebeskom, možda, drugom zgodom, jer to je ipak materija za one koji ‘znaju konačnu istinu i njome slobodno barataju’.

Kada bih se, recimo, s biskupovim prijedlogom i složio, to ne bih bio ja ovakav kakav jesam – sada i ovdje. Sram i stid bi me bilo pred samim sobom, stidio bih se uzeti nešto što mi ne pripada niti mi je ikada pripadalo.

Hvala na ponudi – ali nisam ja od takve ‘sorte ljudi’, a nisam ni kandidat za takvu ‘čast’!

Naime, moju mržnju prema onima koji su mi ubili oca, bacivši ga s ostalim stradalnicima u neku jamu na Križnom putu, mržnju prema onima koji su mi u životu činili zlo, koji su me lovili – ne i ulovili, prema onima koje i danas na ulici susrećem, nikakvu mržnju više ne osjećam.

Jer, mržnju koja me desetljećima razdirala – uz svesrdnu pomoć dobronamjernih i stručnih ljudi – odbacio sam riješivši se tako najtežeg otrova ljudske duše – otrova koji svojim djelovanjem razara život.

Širitelji mržnje bi trebali pojasniti; za čiji račun bih, recimo, ja, ili netko drugi, bilo koga trebao mrziti? Zar je tako teško se potruditi i shvatiti da mržnja, na jednoj strani potiče mržnju na drugoj strani, revanš potiče revanš, osveta potiče osvetu i tako u krug. I dok se jadnici međusobno kolju – “menadžeri” se njihovoj naivnosti iz prikrajka cinično cerekaju. Je li mržnja i osveta svrha i cilj ovozemaljskog života, gospodo? E, meni nije.

Doživio sam veliko duhovno pročišćenje, vjerujem da sam shvatio kako zapravo stvari stoje – i zato se grozim mržnje – prema bilo kome i zbog toga sam sretan. Zar netko misli da tamo na drugoj strani, meni netko nepoznat, nije čovjek isto kao što sam i ja ovdje?!

Priče o stadu i ovnu predvodniku su svakojake, a jedna otprilike glasi ovako: Ako ovna predvodnika stado ne slijedi – kazano šatrovačkim rječnikom, on nije ovan predvodnik već najobičniji ‘birkan’ kojeg su ovce skužile, pa ga ignoriraju…

S druge pak strane, krotko, poslušno stado ne bleji bezveze već svog ovna, predvodnika, vjerno slijediti bez obzira na slabašnu ispašu. Ipak je važno imati ovna predvodnika, jer, “dok je ovaca, bit će i vune” – 1501. godine, lakonski je zaključio papa A. VI. Borgia.

Ja sam pak sretan što sam odbacio mržnju, taj najrazorniji otrov ljudske duše! I zato:

Ne tjerajte me da ponovo mrzim!

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije