KOLUMNA O semaforu i nama – ljudima

(Bježati od istine, a tražiti pravdu – kukavičluk je par exellance)

Već i klinci vrtićke dobi znaju čemu služi i kako se zovemo onaj metalni stup s tri, vremenski zadanim i izmjenjujućim, CRVENONARANČASTOZELENIM svjetlom – tik uz pješački prijelaz iliti “zebru”.

Riječ je, naravno, o SEMAFORU. O semaforu kao civilizacijski neophodno potrebnom tehničkom pomagalu u prometu. Ovako banalno, nekome možda, i infantilno pitanje, netko će doživjeti i kao bezvezno trkeljanje, jer svatko normalan danas zna što je semafor.

Bilo kako bilo, preko “zebre” svakodnevno prelazimo; u školu, u dućan, k doktoru, u knjižnicu… Naravno, prelazimo na zeleno, ne na crveno svjetlo. No, je li uvijek baš tako? Uljudba, građanska pristojnost i propisi nalažu; ulicu prelaziti preko obilježenog pješačkog prijelaza, a ne gdje nam se prohtije.

Kad smo u vremenskoj stisci, a malokad nismo, na semaforu je baš crveno. Žuri nam se… mrmljamo, ‘lomimo’ se; ići na crveno i riskirati, ili čekati…, jer onih beskrajno dugih 26 sekundi, (ponegdje i više) do zelenog – vuku se k’o prebita zmija, a nama se, baš – žuri.

Ili, dok na semaforu za volanom čekamo zeleno… u žurbi smo, pa premišljamo; stisnuti “gas”…, ili čekati zeleno…

Nakon državnih praznika ili crkvenih blagdana ulice zjape prazne. Stižemo na semafor baš kad se upalilo crveno. Ubijajući nervozu turiramo… Lijevo-desno, sprijeda-straga nigdje nikog, ni žive duše. Ni pješaka, ni kučeta ni mačeta… Scena kao iz filma “Dan poslije”. Pustoš. Sam-samcat čekaš pred upaljenim crvenim, a sekunde na semaforu; bi-ne-bi…, nikako da odvrte…

Nervoza raste da mozak proključa. A, možda nitko neće vidjeti da smo zbrisali kroz crveno? Neodlučni, premišljamo; stisnuti “gas” – pa kud puklo… Odlučimo li kroz crveno… pa “pukne”… jedino je važno da Hitna stigne što prije.

U minulih dvadeset i nešto proljeća – pored ljudskih života izgubismo još puno toga. Izgubismo osjećaj za realnost, za prostor, za čovjeka u sebi… Ako ovako nastavimo sami sebe ćemo izjesti… Moramo li baš tako?

Kako se držati zakona kad se ni Ustava ne držimo, ignoriramo upozorenja, ni kazne, ni stradali na cestama nas ne tangiraju… i dalje telefoniramo dok vozimo, dok smo za volanom. Takav je trend, a samodopadnost je poguban trend; i za politiku i za intimu i za ljudskost – u nama… Otuđili smo se kao nikad prije.

Manje se družimo, ne poštujemo se, politička elita se igra “gluhih telefona” i “šumova na vezama”. Zapravo, ovakvo stanje nikoga ne čuditi kad političari ne provode Ustav Republike Hrvatske. A morali bi!

Naime, u članku 41. Ustava Republike Hrvatske stoji, citiram; “Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene su od države.” Dakle, Crkva, po Ustavu RH treba biti odvojena od države, a u Lijepoj našoj je sasvim suprotno. Svjedoci smo da svećenstvo ima najveći utjecaj i na politiku i na političare, a kad je tako…

Dok se Crkva bogati, u ponekim ruralnim krajevima ljudi nemaju ni ono najelementarnije za život; tekuća voda, struja, ceste, telefon… Zdravstvena skrb i lijekovi za starce tih krajeva posebna su priča… Mogli bi “slijepci” prije progledati nego političari uvidjeti tko zamagljuje obzor…

I dok se mi ‘lomimo’; proći kroz crveno ili ne, uljuđenosti neće k nama; dok se Crkvu ne odvoji od države, nema boljitka – za većinu…; dok se javne službe ne depolitiziraju i dalje ćemo živjet u državi kvarne demokracije, niskog standarda, drčnih političara – ega k’o Velebit.

Ako pak dosanjamo i polovicu ovih snova u Hrvatskoj će biti još ljepše i poželjnije živjeti. Tad će većina, a ne manjina živjeti i sretnije i zadovoljnije. O ratifikaciji Istambulske konvencije nedavno je u Bruxellesu premijer Plenković otprilike rekao; “(…) nastojat ćemo odvojiti stablo od šume(…)”.

Pa, premijeru, barem u šumama, i stablima u njima, ne oskudijevamo. Eto, donedavno bogata Slavonija poznata je i po prvoklasnom – nadaleko poznatom – hrastu lužnjaku. Drvo hrasta lužnjaka je mnoge careve i kraljeve u ložnicama njihovih dvorova uistinu usrećilo – kao namještaj, koji – ni da zaškripi…

Tako stvari stoje po pitanju Slavonije, slavonskih šuma i hrasta lužnjaka. No, valja reći da u plemenitoj hrastovoj šumi zna niknuti i poneka bukva. Priroda se ponekad zna poigrati. I bukva je drvo. Međutim, ona je uljez među plemenitim hrastovima. Ali je zato odlično visokokalorično drvo za ogrjev.

Navodno je – prenio je portal Index.hr – neki “bukvan” ono sramotno spaljivanje dječje slikovnice – “Moja dugina obitelj” – na dječjem karnevalu u Kaštelima – podržao riječima; “Pa dajmo ljudima da se vesele (…)!”

Eto potvrde da je bukva izvrsna za ogrjev. Počelo se sa spaljivanjem knjige – dječje slikovnice! Što je sljedeće? Ako premijer Plenković ne odvoji “žito od kukolja” i “stablo od šume” – ona njegova izjava u Bruxellesa – ostat će tek puka fraza.

Ne, naslov; O semaforu i o nama – ljudima – nije bezveze baš ovakav.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije