“Politika me u životu uvijek pratila u stopu, bacala duge sjene uvijek kad mi krene”… tako započinje Politika, legendarna pjesma Hladnog piva.
Istinitost tih riječi može danas potvrditi svatko tko živi u Hrvatskoj. Htjeli mi to ili ne, politika nam je okupirala živote. Više ni nema vijesti iz kulture, filma, glazbe, samo slušamo i čitamo o tome kako se mijenjaju zakoni, kako se političari međusobno blate i tko je kome iz stranke sredio posao u nekom odboru ili dao kredit bez ikakvih dokumenata za treću vikendicu na moru.
Politički uspjesi više se ne mjere u poboljšanju ekonomske, socijalne, obrazovne i kulturne slike u Hrvatskoj, već u rejtingu, postotku glasova osvojenom na izborima i na toj se slavi živi četiri godine sve do ponovnih izbora kada cirkus ponovno dolazi u Hrvatsku.
Politika je svugdje – svatko ima svoju priču o toj “bolesti”, svatko se susreo s njom. Mene je pratila kroz moje školovanje. U osnovnoj školi predavali su nam učitelji koji su se izjašnjavali kao veliki Hrvati i koji su tvrdili da su “-ići Jugovići” (troje ili četvero djece u razredu od 20 učenika prezivalo se na –ić), a učiteljica matematike nam je često na satu 40 minuta govorila o svojoj političkoj opredijeljenosti, ostalih pet o jednadžbama.
Na fakultetu su predavanja i ispite držali jezični puristi, vođe stranaka, antikomunisti, mrzitelji Srba i Slovenaca, zagovornici velike Hrvatske i ostali pogođeni opakom politikom. Opisivali su se svakakvim imenima i nazivima, a profesija mentora ili profesora pala je u neku fusnotu njihove autobiografije.
Studenti koji su željeli visoku ocjenu dodvoravali su se političkim strujama na faksu mijenjajući svoje mišljenje i simpatije iz semestra u semestar, ovisno o tome koji bi profesor predavao.
Danas se na razgovorima za posao u školama dodvoravamo političkoj opredijeljenosti ravnatelja.
Sve u Hrvatskoj vrišti od stranaka i stranačkih programa, prošle i današnje politike. Ljudi se dijele na to jesu li za ili protiv nečega, odnosno pripadaju li vladajućoj stranci ili opoziciji, je li im bilo bolje u Jugoslaviji ili kada je Tuđman došao na vlast.
Kada kupujemo novine ili otvaramo portale na Internetu više ne gledamo na objektivnost ili profesionalnost, gledamo na to koju stranku simpatiziraju određene novinarske kuće. Tako sam i sama nesvjesno prestala gledati HRT, očito me previše podsjećala na HDZ. Može li neki medij danas uopće biti nepristran?
Ljudi se zapošljavaju na temelju politike. Bila je javna tajna kada je HDZ zapošljavao u državni aparat pripadnike svoje stranke i “podobne”, svi su pričali o tome, ali se nitko nije usudio učiniti nešto da se situacija promijeni. Sada je SDP na vlasti i oni su odmah na početku svoje vladavine htjeli “transparentno” zapošljavati prijatelje i rođake bez natječaja u državnu službu.
Digla se buka kako se to ne smije, a najglasniji su bili oni koji su još do prije nekoliko mjeseci zapošljavali svoje kume i kumove. Vjerojatno im je žao što su se oni prije morali skrivati, a ovi sada sve rade pred kamerama.
Nedavno su me na jednom razgovoru za posao pitali kojoj stranci pripadam. Već sam navikla na neugodna pitanja na razgovorima (koje sam vjere, planiram li imati djecu, zašto nemam djecu, planiram li se udati, koje bolesti su česte u mojoj obitelji…), no ovo me iznenadilo. Iskreno sam rekla da sam već bila u stranci, no shvatila sam da ću više pomoći društvu ako se prijavim za volontiranje u azilu za napuštene životinje ili u nekoj sličnoj ustanovi.
Nisam dobila posao. Kasnije mi je jedna djevojka, koja je isto bila pozvana na razgovor, rekla da je poslodavac s kojim smo pričale u HNS-u.
Pitala sam se kakve to veze ima, ne bi li odabir stranke trebao biti isti kao odabir religije ili seksualne orijentacije – privatan?
Nekad mi se čini da je hrvatska politika poput velike crne rupe koja polako u sebe usisava naše živote. Kada kažem da sam apolitična, da ne želim pripadati ni lijevoj ni desnoj strani, ali ni sredini, kao da sam se na nedjeljnoj misi pred svima u crkvi izjasnila ateistom. Čude se, nude mi svoja politička rješenja, u ruke mi guraju pristupnice, čak i zahtijevaju da se priključim njihovoj stranci, sve za moje dobro. Kada shvate da me neće pridobiti, upiru prst u grešnicu i viču da ću gorjeti u paklu neopredijeljenosti.
Svim se silama trudim pobjeći od te bolesti, izolirati se potpuno od skupova, političara, programa i moliti se da svaki dan bude kao da vlada predizborna šutnja. Želim postati gluha i slijepa na politiku. Koliko god se trudila izbjeći bilo kakav dodir s njom, ipak me polako ta bolest preuzima jer se svaku večer iznova za vrijeme Dnevnika ljutim na vijesti, pitajući se hoće li se ikada naše društvo izliječiti od politike.