Još sam uvijek nezaposlena i još uvijek aktivno tražim posao. Od objave mojeg pisma u veljači do danas javila sam se na još tridesetak oglasa, bila na dva razgovora za posao i dva puta ušla u uži izbor. Neko vrijeme sam čak bila uvjerena da sam se konačno zaposlila. Naime, ponuđen mi je posao u Čakovcu, no dva dana prije nego što sam trebala početi raditi nazvao me poslodavac i rekao: “Ipak ne zapošljavamo, kriza je.” Odbijenice i dalje stižu, no ja ne odustajem. Nada umire zadnja.
U ponedjeljak sam od sestre čula vijest da će se održati sajam poslova u Čakovcu koji organizira HZZ. Ne znam jesu li se slale pozivnice nezaposlenima da dođu na sajam, jer ja ništa nisam dobila, no ipak sam odlučila otići. Networking nikome ne škodi, a i bit će to dobra prilika da malo popričam uživo s poslodavcima o zapošljavanju.
Pripremila sam nekoliko životopisa za sebe i sestru (za nekoliko mjeseci završava sa studijem i već se sada raspituje za posao), u novčanik sam stavila nekoliko posjetnica ako mi slučajno ponestanu životopisi i pripremila sam se na razgovor i na moguća pitanja poslodavaca. Obukla sam se i našminkala ozbiljno, da ostavim dobar dojam na poslodavce. Tko zna, možda ipak nešto bude.
Sestra i ja smo došle pred dvoranu Gospodarske škole malo prije podneva. Pred dvoranom je bilo zaista puno ljudi, svi su pričali, izmjenjivali iskustva i komentirali sajam poslova. Kako sam se približavala ulazu tako sam sve više mogla čuti nezadovoljstvo, riječi “nezaposlenost”, “dugovi”, “burza”, općenito jad i očaj ljudi. Sestra se nasmijala jer je jedan glasni i duboki glas iskakao iz tih priča i razgovora i kad smo već ušle u dvoranu mogle smo čuti: “Niti gradonačelnik mi nije mogao pomoći”.
Dvorana je bila poluprazna, čista suprotnost prizoru ispred dvorane. Štandovi su bili skromno opremljeni, od prezentacije ni P, negdje su ljudi sjedili i buljili u prazno, a negdje stajali i buljili u prazno. Tu i tamo bi došla pokoja nezaposlena osoba s pitanjima o zapošljavanju i razbila sanjarenje predstavnika na štandu.
Neki su se štandovi već ispraznili, a bilo je tek podne (sajam je trebao trajati do 16 sati). Najzanimljiviji je bio štand jednog gornjomeđimurskog ugostitelja kojemu se očito nije dalo dolaziti, već je samo na pult nalijepio oglas: “Tražim konobare” i ostavio broj. Na degustaciji vina skupilo se najviše ljudi, mahom srednjoškolaca.
U središtu svega stajala je oglasna ploča sa slobodnim radnim mjestima. Tražili su se najviše sezonski radnici na moru (konobari, pizza majstori, kuhari) ili varioci te strojobravari. Aaa, evo i oglasa za mene – koordinator ureda. Čekaj malo… već sam se javila na taj oglas i natječaj je još 23.3. završio. Da im ploča ne izgleda prazno, stavili su stare oglase. Žalosno.
Krenule smo na štandove popričati s poslodavcima. Postavljale smo standardna pitanja: “Kakve vrste radnika zapošljavate? Imate li potrebu za administrativcima, ekonomistima ili turističkim radnicima? Govorim tri jezika i imam četiri godine iskustva, mogu li kod Vas nešto raditi?”. Na gotovo svakom štandu smo dobile ovaj odgovor: “Ne zapošljavamo, sva su mjesta kod nas popunjena.”
Jedino je predstavnica Perutnine Ptuj rekla da oni traže ljude svih profila za obradu pilića/mesa i da bih se ja uklopila kod njih jer imaju puno profesora i učitelja koji rade u njihovim pogonima. Uzela sam si posjetnicu. Nikad se ne zna.
Nakon 15 minuta lutanja po dvorani, zaključile smo da smo uzalud došle. Bolje da smo ostale doma i uštedjele na gorivu. Nismo dobile nove informacije, nismo ostvarile kontakte, iz poslodavaca smo morale izvlačiti informacije i nije nam postavljeno niti jedno pitanje. Doduše, svaka je ostavila po dva životopisa, ali njih smo mogle poslati i mailom jer je odgovor bio isti i uživo: “Hvala Vam na pokazanom zanimanju. Ako će nam trebati radnik Vašeg profila, kontaktirat ćemo Vas. Vaš životopis ćemo spremiti u bazu podataka”.
Ako išta, sajam je bio uspješan za tvrtke, poduzetnike, škole i fakultete koji su se tamo predstavili. Barem će moći staviti vijest i lijepu sliku na svoje stranice i pohvaliti se kako su pomogli nezaposlenima i kako su sudjelovali na sajmu poslova.
(Kolumne pod nazivom “Kolumniranje jedne Međimurke” piše autorica pisma Zašto sam odlučila reći “Zbogom” Hrvatskoj)