Cijeli život slušamo kako je svijet okrutan i kako se moramo boriti i izboriti za svoja prava. Nažalost, naši su zakoni sastavljeni tako da jedan zakon poništava drugi, a obični čovjek postaje žrtva tih apsurda te mu se oduzimaju prava – pravo na bilo koju olakšicu ili dodatak.
Kažu da za prava moramo ispunjavati uvjete, moramo biti u određenom platnom razredu, u stanu ili kući određene kvadrature itd. Ako zatražimo određena prava, može nam se čak i socijalna služba pojaviti na vratima da se točno uvjere kako živimo, od koliko i zašto tražimo prava.
Ako nešto zatražimo od države, na što po zakonu imamo pravo, pokrenut će se cijela istraga i pronaći neka caka u zakonu samo da ne ostvarimo to pravo. Zato i imamo tako veliki državni aparat – da nam se ospori ono što nam je zakonima odobreno. Na kraju ispada da je jedino “pravo” koje imamo ono na plaćanje poreza.
Svi imamo barem jednu priču o tome kako nas je država u nečemu uskratila. Evo, moj rođak je ratni invalid i ima troje vrlo bolesne djece. Barem jednom mjesečno vozi ih u Zagreb na pretrage i razna snimanja. Tu su i posebni lijekovi, specijalisti i terapija. Nema pravo na dječji doplatak i nema pravo na naknadu putnih troškova. Njegova žena se žalila nekoliko puta, no sve što je dobila je bilo živčano izderavanje službenice na šalteru HZZO-a. I sve to zbog cake u zakonu koja omogućuje odbijanje pomoći ljudima kojima je zaista potrebna.
Djece u Hrvatskoj je sve manje, a i svaki život je dragocjen, pa ne bi li onda bilo smisleno pomoći djeci s posebnim potrebama i njihovim roditeljima? HZZO očito čuva pomoć za nešto drugo.
No, nije sve tako crno. Ipak netko u Međimurju i Hrvatskoj ima sva prava zajamčena od samog rođenja. Nedavno je bila objavljena vijest da se u Međimurje slilo 28 milijuna kuna pomoći za uzdržavanje. 84 posto te pomoći dobili su pripadnici romske manjine. Eto, vidite… Novac, uz sva prava, ide tamo gdje je najpotrebniji.
To su ipak neobrazovani ljudi (a nudi im se besplatno školovanje, besplatne knjige, stipendije), ljudi koji ne rade (potiče ih se na zapošljavanje, daju im se olakšice, a opet im je bolje biti na burzi nego na baušteli), ljudi koji većinom žive od krađa i sakupljanja starog željeza, ljudi koji ne znaju hrvatski jezik (doduše, znaju ga jako dobro kada treba tužiti nekog za kršenje njihovih prava) i ljudi koji rađaju mnogobrojnu djecu i uglavnom žive u vanbračnim zajednicama (dječji doplatak, potpora za samohrane majke itd.).
Da se razumijemo, ovo nije napad na Rome. Nikako! Ovo je samo iznošenje stvarnih činjenica. To nam je svima na pameti, a bojimo se izreći na glas da nas se ne proglasi ksenofobima ili mrziteljima Roma. Ja ne mrzim Rome, ne mrzim ni Kineze, Srbe, Pakistance, Francuze ili Talijane. Ja sam otvoreno protiv kriminalaca, ljudi koji žive poput parazita od naših poreza i ljudi koji ne poštuju našu kulturu i jezik, a žive u našoj državi. A takvi ljudi ne moraju nužno biti Romi. I neki Hrvati to rade.
Dovoljno sam odrasla, osviještena i obrazovana da ne vidim boju kože ili porijeklo, već jedino čovjeka, ali i zlo koje čovjek može učiniti. Svako asocijalno i štetno ponašanje mora se kazniti, a ne nagraditi.
Međimurje je specifično jer ima puno Roma koji ne rade i puno Roma koji se bave krađama. Tu i tamo nađe se neki Hrvat, no crne kronike još uvijek pune vijesti o krađama i ostalim prekršajima koje su počinili Romi (poput nedavne krađe u učeničkom domu). I ja sam bila žrtva takve krađe. Moj kokošinjac je dva puta bio meta, a policiji se obično nije dalo dolaziti na “mjesto zločina” zbog nekoliko kokoši. Svi imamo slične priče. Negdje su bile kokoši, negdje vino, negdje svinje, a negdje i novac. Sve što nam preostaje jest da šutke pretrpimo krađu, da zaboravimo na pravdu i stavimo lokot na vrata kokošinjca.
Nekome je možda smiješno uzrujavati se zbog nekoliko kokoši, no ako netko ima samo njih koje hrani i o kojima brine godinama, onda je cijela zgoda pretužna. Osim toga, ako nismo sigurni na vlastitom dvorištu i u vlastitoj kući, gdje onda?
Ima Roma koji se trude integrirati u hrvatsko društvo, koji poštuju zakone i ne žele da njihova djeca završe na ulicama. Oni se školuju, zapošljavaju i žive normalnim životima. I to ne na teret države. Ja poznajem jednog takvog i on je za mene tipični Hrvat – radi, studira i brine za svojeg mlađeg brata. Nikada nije krao, nikada nije prosio. Ima li još takvih?
Međimurski Romi mogu sve, i obrazovati se i zaposliti se, ali samo ako to žele. Ako ih se “sili” da šalju djecu u školu ili da im kupe odjeću, odmah prijete tužbama. I još imaju potporu države, a tko od Hrvata može danas reći da ga država podupire u namjeri da se školuje i zaposli? Ali oni to jednostavno ne žele. Tu smo si sami krivi – nagradili smo nepoželjno asocijalno ponašanje i krađe novčanom pomoći i besplatnim životom. Da su se od početka izjednačili s nama ostalima, brže bi se integrirali u naše društvo, a mržnja i nerazumijevanje s naše strane bi i brže nestalo.
Teško je osjećati razumijevanje prema nekome tko ima povlašteni položaj u našoj zajednici, a taj položaj ne opravdava dobrim djelima i osobnim uspjehom, nego neodgovornim ponašanjem produbljuje neslogu među ljudima. U vrijeme krize institucije više ne smiju štititi kriminalce i parazite i praviti razliku među manjinama i većinama.
Ne mogu se ukidati prava nama kako bi se dala veća prava njima jer bi na kraju mi postali diskriminirana manjina. Ima li više smisla novčano pomagati osobi koja svjesno ne želi raditi i brinuti za svoju djecu ili pomagati osobi koja živi uzorno i koja se ubija u poslu kako bi joj djeca preživjela i kako bi imala ono najnužnije? Nije li bolje nagraditi nečiji trud i dobro ponašanje, a kazniti nerad i loše navike? A tu ne mislim samo na Rome.
(Kolumne pod nazivom “Kolumniranje jedne Međimurke” piše autorica pisma Zašto sam odlučila reći “Zbogom” Hrvatskoj)
