Stiglo je proljeće, priroda se budi, a Međimurci marljivo rade na poljima, u vrtovima i dvorištima. Ore se zemlja, sadi povrće, presađuje cvijeće i polako ulazimo u veliko proljetno čišćenje. Cijelo se Međimurje čisti, kupi se smeće po šumama i livadama, saniraju se divlje deponije, a domaće komunalne tvrtke pomažu u održavanju čišćeg okoliša tako da educiraju Međimurce o važnosti odvajanja otpada i recikliranja. Baš smo brižni i pažljivi prema našem Međimurju.
Angažman Međimuraca u čišćenju prirode i održavanju zdravog okoliša zaslužuje svaku pohvalu, makar se nama nekada i ne čini da se nešto radi. No dovoljan je jedan pogled na Zagreb ili bilo koji veći grad u Hrvatskoj i odmah se osjećamo bolje. Svi koji čuju koliko se trudimo da nam Međimurje ostane zeleno, dive se našoj organiziranosti i pedantnosti. Nažalost, u Hrvatskoj se malo zna o našem postupanju s otpadom.
Oni koji su se uvjerili da se u Međimurju zbrinjavanje otpada malo drugačije radi, odlučili su i sami primijeniti taj sustav. Međimurski ekolozi uvijek ponosno ističu činjenicu da ostale županije i gradovi u Hrvatskoj uče od Međimurja.
Da barem i Zagreb malo više “pazi na satu”. Iako u Zagrebu u svakoj ulici stoje kontejneri različitih boja, jako malo Zagrepčana poštuje pravila odvajanja otpada. Bilo je bizarno vidjeti da upravo oni ljudi, koji ispred kuće imaju više različitih kontejnera, namjerno ne odvajaju otpad i baš za inat trpaju sve u jednu vrećicu koju stavljaju kraj kontejnera. Teško im je podignuti poklopac i vrećicu punu smeća baciti u kontejner.
Kada sam pitala cimericu zašto to radi, rekla mi je: “A tko me gleda? Ionako svi to rade, pa zašto ne bih i ja?”
To je taj mentalitet mase gdje se pojedinac povodi za svima: Ako svi krše pravila, zašto ih ja moram poštivati? Tako je bilo i kod nas do prije nekoliko godina. Svugdje su bile divlje deponije, smeće se čak i palilo na dvorištima (nažalost, neki to još i danas rade bez imalo poštovanja prema susjedima), a recikliranje je bila nepoznata riječ teška za izgovor.
Trebalo je dosta truda, vremena i novaca da se slika promijeni, ali najviše je bilo potrebno volje za promjenom. Ipak Međimurje nije veliko i još je k tome gusto naseljeno i svaki trud da se proljepša i uredi naš mali dom zaslužuje nagradu. Vjerujem da ni Međimurcima samima nije svejedno hoće li imati zeleno Međimurje ili Međimurje puno šarenog smeća.
Naravno da postoje oni koji još uvijek misle da se smeće može baciti i u rijeku i u ribnjak i u šumu.
Uvijek će postojati primjeri gdje će se metalni koš za smeće prodati u staro željezo, a smeće iz njega prosipati na obali Drave ili Mure. Uvijek će se pojavljivati pametnjakovići kojima ta “reciklaža ništ ne znači” i koji će i dalje iskorištene pelene ili staro motorno ulje bacati u istu vreću ili kantu zajedno s papirom, plastičnim bocama i biootpadom. Ali oni neće više prolaziti nekažnjeno.
Pri tome mislim na nedavnu najavu Prekoma da će početi dijeliti žute i crvene kartone neodgovornim Međimurcima koji će i dalje pogrešno odvajati otad. Tu bi se trebalo ići i korak dalje, odnosno da se strože kazne daju onima koji pale otpad na polju ili dvorištu, onima koji peru cisterne u ribnjacima i rijekama i onima koji još uvijek misle da je priroda jedan veliki koš za smeće u koji mogu baciti i stari auto i uginulu svinju i kanistre s pesticidima ili kojekakvim sumnjivim tekućinama.
Na dobrom smo putu, učinili smo više nego ijedna županija u Hrvatskoj, čak smo i odbili novac od Varaždina za njihovo smeće. Bravo, Međimurci! Ali još je mnogo toga ostalo za počistiti i još mnogo ljudi ne zna ili nije svjesno da se neodgovorno ponašanje prema otpadu ne tiče samo njih, već se odražava na cijelo Međimurje.
(Kolumne pod nazivom “Kolumniranje jedne Međimurke” piše autorica pisma Zašto sam odlučila reći “Zbogom” Hrvatskoj)