Dan žena je prošao. Ruže su se podijelile, kamere se ugasile, a žene su ostale – žene. Jedan cijeli dan se pričalo o ženama, raspravljalo o njihovom položaju u društvu, problem neravnopravnosti se stavio u središte pozornosti, a u televizijske emisije su se pozivali stručnjaci (muški) koji su raspravljali o problemu žena.
I to je bilo to. Ništa se nije učinilo da se poboljša situacija, interes za žensko pitanje se brzo izgubio sljedeći dan, a cvijeće je uvenulo. Tek je poneka skupina radnica hrabro prosvjedovala na ulicama i trgovima, ali opet nezamijećeno. Nikoga više nije briga. 8. ožujka je prosvjedovalo stotinu žena iz uništene Tvornice čarapa MTČ na ulicama Čakovca.
Nekad veliki kolektiv, veoma poznata robna marka koja je iza sebe imala vojsku vještih i sposobnih žena, odavno je propao, a danas komadići tog MTČ-a trule zbog neodgovornosti i potpune nezainteresiranosti vlasnika da se nešto učini za spas tvornica na kojima je naša regija preživjela rat, privatizacije, afere, krađe, itd.
Mogućnosti su brojne, samo jedna dobra ideja spasila bi sve, ali interesa nema. Jedna mlada dizajnerica iz Zagreba, koja je htjela pokrenuti vlastitu robnu marku s vlastitim sredstvima i surađivati s hrvatskim tvornicama tekstila, rekla je na televiziji da je naišla na nerazumijevanje, na odbijanje suradnje te da je stekla dojam kao da netko želi da sve ostane u derutnom stanju, u stečaju, u neulaganju.
Kao da nekome odgovara takvo stanje u tekstilnoj industriji gdje se ne ulaže, ne modernizira i gdje se samo nabijaju dugovi. Još sam, kada sam se osvrnula na prosvjede mljekara, pisala da vlada opći dojam da vlasti ne žele da se u Hrvatskoj išta proizvodi, već samo uvozi roba stranog porijekla. Lakše je uvoziti nego se baviti održavanjem proizvodnje i ulaganjem u industriju – novac je ipak potreban da se Todoriću oproste dugovi.
Tako je i u ovom slučaju. Tržište nam je preplavila roba iz Kine. Sumnjiva, vrlo loše kvalitete, puna otrovnih tvari, roba koja nam ne stiže uredno upakirana u kutije po odgovarajućim standardima, već nagurana u vreće i kontejnere, poput smeća. Glavno da se za 10 kuna mogu kupiti tri para gaća od kojih se dobiva osip pri prvom nošenju i koje će se raspasti pri prvom pranju. Ona naša domaća kvalitetna roba koja ne traje samo do prvog pranja, nego godinama, više se ne smije proizvoditi jer je… hrvatska.
Događa se da naše proizvode više cijene vani nego doma. Savršeni je primjer Čateks u kojem se šiju odore za francuske poštare, a u Hrvatskoj se ni ne mogu prijaviti na natječaj Hrvatske pošte jer ne rade s materijalima za skijaška odijela. Kako je krenulo, još malo i poštari će nam donositi poštu u svemirskim odijelima. Dakle, prilika ima, imamo vješte ruke, tvorničke pogone, strojeve i materijale, ali… nešto očito s nama ne štima. Možda zato jer smo Međimurci?
Stotinu je žena ostalo bez posla, a puno je obitelji ostalo bez možda jedinog prihoda. Te žene imaju godine radnog iskustva iza sebe, vješte ruke i glave pune praktičnog znanja koje sada neće moći prenijeti nikome jer u Hrvatskoj tekstilne industrije više nema, a na istom je putu i obućarska industrija. Propala je industrija kroz koju je prošlo stotine tisuća žena, industrija koja je podigla Hrvatsku iz pepela rata i industrija na kojoj su se odgajale, hranile i obrazovale generacije i generacije djece.
Mislim da u Međimurju svaka obitelj ima po jednu članicu koja je nekad radila ili sada radi u tekstilnoj ili obućarskoj industriji i da svatko zna za trud, rad i požrtvovnost njihovih majki, sestara, žena, kćeri ili susjeda. Sav taj trud uvijek prolazi nezapaženo kad je novac u pitanju. Nitko od vlasnika se ne pita što će sada biti s tim ženama, ali bilo je važno odlaziti na raskošne domjenke i uživati u njihovo ime i u njihovu čast u hrani koja nikada ne bi završila na stolovima šivaćica, obućarki i krojačica jer je preskupa.
Nitko od vlasnika neće pitati kako će te žene i hoće li uopće naći posao, ali bilo je lijepo s njihovim novcem graditi vile, odlaziti na skupe godišnje odmore na more, kupovati nove automobile… E, vlasnici moji, lako je reći “Tko vam je kriv što radite u Meisu, MTČ-u, Kamenskom…”, a dobro znate tko je cijedio te tvrtke i tko ih još uvijek cijedi do posljednjeg novčića, a sve na štetu marljivih i poštenih radnica. Ne krivite njih za neuspjeh, krivite sebe jer niste bili dovoljno vrijedni i sposobni za te žene.
Onaj tko kaže da su žene slabiji spol, taj očito ne zna koliki teret žene u obućarskoj i tekstilnoj industriji nose na svojim leđima, koliko usta hrani njihov minimalac, koliko se toga odriču samo da njihova djeca imaju sve i koje psovke, uvrede i ružne riječi bez pogovora moraju gutati jer bi u suprotnom izgubile posao.
One nisu ni po čemu slabije, one su naše junakinje i zato ne smijemo dopustiti da propadnu tvornice koje su one svojim radom same stvorile. Propadnu li tvornice, propast ćemo svi.
(Kolumne pod nazivom “Kolumniranje jedne Međimurke” piše autorica pisma Zašto sam odlučila reći “Zbogom” Hrvatskoj)
