Što ćete pomisliti kad netko izgovori rečenicu: Treba znati kome dati? Svako normalno muško ljudsko biće, kojem je libido u funkciji, pomislit će isto: pred očima će mu biti žensko ljudsko biće u eksplicitnoj situaciji seksualna sadržaja. U kojoj žena odlučuje i bira kojem će se muškarcu podati, a kojem neće. I nećete biti daleko od istine. Pustimo ovaj put na stranu prljave i bludne misli jer se ovdje radi o svakodnevnim i sveprisutnim međuljudskim odnosima koji su naša realnost.
Kad se žena daje ona to radi jer je zaljubljena, jer želi osvetu, jer ispunjava bračnu dužnost, jer želi dijete, jer se želi dobro udati, jer želi nešto promijeniti, jer joj se čini kao dobra investicija, zato jer to rade i druge žene… Sigurno ima tisuće razloga. Dovoljno je reći da je svaki od njih dobar i ispravan za postizanje cilja. Ako žena nije nezrela. Ako žena zna što radi.
Vrlo lako tu istu rečenicu: Treba znati kome dati – možete povezati s nogometom. Zamislite si situaciju u kojoj jedna ekipa kreće u napad. Mladi igrač je dobio svoju priliku na ovoj utakmici i upravo vodi loptu. Svi znamo da je driblanje vrlo riskantno rješenje, ako je namjera zabiti gol. Ili će ti protivnički igrač uzeti loptu ili će te faulirati. Vrlo često dogodit će se i jedno i drugo.
Još ako se sudac prije utakmice dogovorio… Znate već što mislim reći. Publika (navijači) deru se iz sveg glasa. Zašto se deru? Svaki od njih, u svom navijačkom žaru, urlanjem savjetuje igrača kome neka doda loptu. I igrač zna da treba dodati kako ne bi uprskao priliku. Samo… Kome dati? Onome koji mu je najbliže, onome koji je u najboljoj poziciji, onome koji oko sebe nema protivničke igrače, onome koji mu je najbolji prijatelj, onome koji je nogometaška zvijezda ili pak onako kako je rekao trener prije utakmice?
Teško je odabrati. Još je teže to što se takva prilika neće tako brzo ponoviti. A svi koji se razumiju u nogomet složit će se da jedna iskorištena prilika može značiti pobjedu. Zato takvu priliku može iskoristiti samo zreli igrač. Ako zna što radi. O tome mu može ovisiti budućnost. Jer kao pojedinac može izmijeniti tijek utakmice, status kluba, poredak na ljestvici, plasman na međudržavna takmičenja pa čak i povijest nogometa. Samo treba znati kome dati.
I svake četiri godine treba znati kome dati.
Radi se o parlamentarnim izborima koji su u ovoj našoj (njihovoj) državi jedina mogućnost da se nekako dođe na pravi put. Jer iako nam Ustav daje mogućnost referenduma kojim bismo mogli korigirati smjer u kojem nas vode, to se i ubuduće neće dogoditi (kao što se nije ni do sada). Zato je ovo izuzetna prilika za svakog pojedinca. Drugo je pitanje hoće li je svaki od nas htjeti i znati iskoristiti.
U prosincu ćete biti u prilici odabrati jedan broj na glasačkom listiću. Ne mogu, a da se ovdje ne sjetim interaktivne igrice “Hugo” koju su klinci prije desetak godina igrali putem telefona. Hugo se na nekakvom balvanu vozio rijekom i skupljao bodove. U tome su ga ometali majmuni. Bila je i verzija sa skejtbordom. Na kraju igre klinac je morao odabrati jedan broj. S TV ekrana začuo bi se glas vještice koja je govorila otprilike ovako: “Odaberi jedan broj. Sigurno ćeš pogriješiti… HA HA HA…” Dijete je (želim vjerovati) slučajnim odabirom broja dobivalo vrijednu nagradu. Ili pak manje vrijednu.
Dakle, sjedit ćete na biračkom mjestu ograđeni kartonskom pregradom ili pak u nekoj verziji kabine za presvlačenje kako bi se osigurala tajnost vašeg izbora i nadam se da nećete pogriješiti. Kome ćete dati svoj glas? Onome tko vam je nekakva rodbina, onome tko je dao najljepša obećanja, onome tko ima najbolje ili najduže TV reklame, onome tko prema anketama ima najviše šansi, onome plave, žute, crvene, zelene ili pak crne boje? Onome tko kaže da je pošten, onome tko je bogat, onome kome je osobni interes na prvom mjestu ili možda želi izbjeći sudski progon…
Na izbornom listiću bit će šareno društvo. A vi morate znati što radite i koje su posljedice toga kome ćete dati svoje povjerenje. O vašem jednom glasu ovisi hoće li i dalje 1% imati sve, a 99% biti njihovim robovima. O vašem jednom kružiću ovisi hoćete li jednog dana moći pogledati u oči svojoj djeci i reći: Ja sam znao/la što radim – kome trebam dati! I tu nema popravnog. Pardon! Ima! Ako uvidite da ste pogriješili uvijek možete izaći na ulicu i silom (revolucijom) ispraviti svoj krivi odabir. Jer ste bili nezreli i niste znali kome treba dati!
Na kraju ću vam prenijeti riječi koje je davnih dana izgovorio filozof Immanuel Kant, a koje tako lijepo govore što treba napraviti: “Prosvjećenost je izlaženje čovjeka iz njegove nezrelosti koju je sam skrivio. Nezrelost je nesposobnost da se koristimo vlastitim razumom bez da nas tkogod drugi vodi. Ta nezrelost nije prouzročena vlastitom krivnjom, ako njezin uzrok ne počiva na nedostatku razuma, već na odlučnosti i hrabrosti koristiti se vlastitim razumom bez vođenja od strane nekog drugog. Sapere aude! (lat. Usudite se biti mudar!) – imaj hrabrosti koristiti se vlastitim razumom! je, dakle, izborno geslo prosvjetiteljstva. Lijenost i plašljivost su uzroci zašto tako veliki broj ljudi, pošto su prirodu već dugo oslobodili od tuđeg vođenja, ipak doživotno ostaje nezrelim, a zašto drugima tako lako biva graditi se njihovim skrbnicima. Tako je ugodno biti nezrelim…”.
Nemojte biti lijeni! Pokušajte jedan put biti hrabri. Pa vam neće padati mrak na oči svaki put kad vam generali poslije bitke budu govorili: Trebali ste znati kome dati!