(Fanatici su opasniji i od crne udovice, i od crne mambe, i od crnog prišta…)
Latinsku riječ fanaticus,Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaićaprevodi kao fanatizam, a znači; ushićen, oduševljen, pomaman, strašan), dok riječ fanatik, znači;
1. osoba koja se ističe pretjeranom religioznošću, krajnjom netrpeljivošću, vjerskim ludilom;
2. čovjek koji se s isključivim zanosom predaje nekom poslu, koji je neobično privržen nekoj ideji.
Sva je prilika da je današnje stanje nacije posljedica našeg pećinskog pretka Adamoa dok je s Evitom bludničio iza nekog stalagmita. Naravno, i on je varao, otimao…, ponekad ubio… Jer, povijest ne bilježi kad je naš predak ‘pećinar’ osjetio mržnju, zavist, ljubomoru… Kako obično biva u braku, susjeda Gromovnika, Evitinog švalera, ljubomorni Adamo je zgromio toljagom…
Ubojstvo je, kažu, uznemirujući čin, pa se i naš Adamo uznemirio, uplašio kazne, progona…, međutim, progon se nešto oduljio, slučaj je otišao u zastaru…, Adamo se osilio, nastavio varati, lagati, krasti, ubijati…
Sve do danas.
Nakon stručnog pojašnjenja latinske riječi s početka ovoga teksta, upitajmo se; ima li i u Hrvatskoj fanatizma i fanatika ili je to tek odlika nekih tamo bog-te-pitaj kakvih “zatucanih”društava, nacija i vjera?
Ne bih rekao da smo mi baš bezgrešni, da smo sama finoća i ljudska čestitost kakvima se pred svijetom volimo predstavljati, jer odlaskom blagopokojnog kardinala Franje Kuharića kao da je iščezla topla, blaga, očinska riječ s oltara, a započela nova era i novi način propovijedanja…
Naime, s mjesta s kojega je blagopokojni… nekada propovijedao, već pet godina odjekuje čudno intonirana retorika, retorika koja ponekad u slušatelju pobuđuje nespokoj, jer pojedini naši biskupi, ni po stilu ni po svojoj retorici, nisu ni sjena onoga blagog čovjeka, dobrog pastira – uzoritog kardinala Franje Kuharića.
A, rezultati retorike pojedinih naših biskupa, ovih dana su više nego vidljivi. I u tisku, i na portalima, i na ulicama metropole…
U što li su to naši biskupi, ne svi, uvjerili neke od vjernika-katolika, da svoje neistomišljenike javno prozivaju, kunu i proklinju, samo zato što promišljaju život nešto drukčije od njih?
Ako se već željno čekalo dokinuće bivšeg jednoumlja…, pitanje je; na što sliče današnji pokušaji nametanja samo jedne ideje, jednog stava… Zar aktualni događaji ne mirišu na jednoumlje? Samo s drukčijim predznakom od onoga prijašnjeg.
Biskupi su, istinabog, ne svi, svojom retorikom toliko uznemirili neke od vjernika da su pred najsvetiji kršćanski blagdan, Uskrs – u tjednu Isusove muke – u Velikom tjednu – svojim neistomišljenicima javno uputili kletve najgore vrste, a da se pritom, te moralne vertikale društva, nisu ogradile ni od takvih izjava, ni od javnih istupanja tih i takvih vjernika.
Čak, ne pokušavaju u javnosti smanjiti tenzije i izljeve otvorene mržnje prema drukčije mislećim sugrađanima.
Ne, ne proklinje se neistomišljenike iz nužde, recimo, zato što su gladni, već naprotiv; dobrostojeći su, bogati, oholi, plivaju u bogatstvu i privilegijama koje im omogućuju upravo oni samozatajni građani koji se u tišini svoga doma mole Svevišnjemu.
Svjedočeći što se u Hrvatskoj zbiva, ipak nas sve skupa mora zadiviti činjenica da se mnoge životinjske vrste međusobno više toleriraju nego je to slučaj među nama – ljudima.
Naime, još uvijek stoji činjenica da je Zemlja okrugla, a ne ravna ploča, da na svim meridijanima još uvijek kokoši jednako kokodaču, golubovi jednako guču, psi jednako laju, svinje jednako rokću baš kao i naša autohtona crna slavonska fajferica, zmije isto sikću kao i ona sa “stabla spoznaje”…
Međutim, ljudsko prokletstvo leži u činjenici da čovjek slovi kao “razumno biće”, samo još ne umije skladno i ravnopravno voditi dijalog s drugim ljudima, već kao “najrazumniji” stvorovoga svijetaomalovažava koga god stigne i provocira slabije i drukčije od sebe.
Zbog te činjenice, tomu se nadamo, međuljudsko i uljuđeno dogovaranje još će malo pričekati…, biti na čekanju, sve do puno razumnijih naraštaja koji će se tek roditi i stasati nakon nas –ovakvih lažljivih i zločestih.
Prisjetimo li se Isusa i njegove muke, njegove žrtve, prisjetimo li se koliko je On trpio, koliko poniženja i nepravde je On podnio, a da nikoga, ni kleo, ni proklinjao nije… Čak ni svoje smrtne neprijatelje.
Onako izmučen i raspet na križu, tek je izustio; “Oprosti im Oče, ne znaju što čine!”
A da je Isus svoje neprijatelje proklinjao – poput današnjih nekih naših kršćana-katolika – kako bi tek onda kršćanstvo izgledalo,teško je i pojmiti?
