(“Šutio sam kad su nacisti zatvarali komuniste, jer ja nisam bio komunist. – Šutio sam i kad su zatvarali sindikalce, jer ja nisam bio sindikalac. – Šutio sam i kad su lovili Židove, jer ja nisam Židov. – Kad su mene zatvorili, nije bilo nikaga tko bi progovorio!”) – iz knjige “Tko šuti, pristaje” Martina Niemoellera
Nazire li se to tračak nade za sve ljude ovih prostora? Nazire li se glas razuma za kojim čeznemo još od svibnja 1993. i pisma koje je kardinal Franjo Kuharić posvetio – “(…)svim sukobljenim stranama u Bosni i Hercegovini(…)? – citirajući Božje načelo: “Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima!” (Mt 7, 12).
Odonda naovamo, iz redova Katoličke crkve u Hrvatskoj, a osobito kad je riječ o komunističkim žrtvama bivšeg režima nakon ’45. godine, zatim o žrtvama iz Domovinskog rata, baš se i nismo naslušali uljuđene retorike poput one požeškog biskupa Antuna Škvorčevića 18.11.2017. godine u Vukovaru.
Nazire li se to tračak nade, nazire li se tračak zdravog razuma, tračak sloge kojeg ne vidjesmo tamo od 21.11.1996. godine kad su na glavnom zagrebačkom trgu oko sto tisuća građana pokazalo zajedništvo dižući svoj glas u obrani demokracije i Radija 101 – popularne “Sto jedinice”?
Odonda pa do danas građanstvo najvećma šuti ili samo gunđa, građanstvo pristaje, pristaje na sve veće društvene nepravde, građanstvo pristaje na političku korupciju koja će i ono preostalog društvenog zdravog tkiva do kraja razoriti, šutke pristaje na organizirani kriminal, građanstvo pristaje na nedosljednost političara, građanstvo šuti, šuti na sve očitije društvene devijacije da bismo – kao šećer na kraju – nakon apsolviranih “alternativnih” vijesti saznali da se protiv Republike Hrvatske, ni manje ni više, vodi “hibridni rat”!
I sad neka u ovoj zbunjozi građanin bude pametan, neka skuži, neka procijeni što je što i tko je tko u ovome našem “džumbusu”. Svojevremeno nas je, (prisjetimo se tog užasa), gospodin Tomislav Karamarko plašio sa crvenom “peronosporom”.
Karamarkov politički sudrug je, pak, nakon predsjednika Ive Josipovića na Pantovčak zazivao kanader “krštene vode”…, a po najnovijem saznanju na meti smonekakvih još uvijek nedefiniranih “hibrida…”.
Čuli smo za hibridni kukuruz, za razno hibridno sjemenje, za GMO sjeme, odnedavno cestama krstare i hibridni automobili, ali za “hibridni rat”, matere mi, do sada još nismo čuli.
S druge, pak, strane, kome vjerovati ako ne političaru? Osobito političaru-vjerniku. Jer, kad političar nešto kaže onda je to tako. I šlus.
Vjerujemo da znaju što rade. Zapravo, naši političari su – svjedoci smo toga – iskreni vjernici. Na svetim misama u crkvama svi hoće u prve redove. Iz kojih su istisnuli stare redovite vjernike stvarajući popriličnu gužvu. Pa, možda, ne bi bilo zgorega porazmisliti o proširenju crkvenih kapaciteta kako se bivši drugovi ne bi osjećali zakinutim za svoje mjesto barem blizu prvih redova, a i da se ne osjećaju manje vrijednim od odavno već deklariranih vjernika-katolika .
Dakle, kolikogod su ti naši političari privrženi našemu svećenstvu i Vatikanu, naši su, ipak smo ih mi birali, a ne netko iz vana, zar ne.
“(…)Na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata na misi za poginule i nestale branitelje i civile Vukovara požeški biskup Antun Škvorčević je, 18.11.2017. godine, u svome obraćanju okupljenome mnoštvu izrazio nadu kako će se Katolička crkva u Hrvatskoj i Srpska pravoslavna crkva(…) zajednički zauzimati za smanjenje zla i međusobnih podjela na ovim prostorima.”
Za ime Božje!
Nazire li se to “tračak nade” za sve ljude ovoga podneblja? Nazire li se to “glas razuma” u retorici pojedinih naših biskupa, ili je tek riječ o dojmu običnog građanina, vjernika-laika, nadamo se, pokazat će vrijeme?
Jer, dosadašnju rigidnu retoriku s oltara pojedinih katoličkih biskupa u Hrvatskoj već se uobičajilo čuti.
Naravno, “jedna lasta ne čini proljeće”, a i “prvi mačići se bacaju u vodu” – no, ipak se nadamo da će doista tako i biti, a riječi biskupa Antuna Škvorčevića izrečene u Vukovaru, valja uzeti s oprezom i nadom da sve izgovoreno nije tek prigodničarski govor odaslan u eter.
Jer, i nečiji dojam baš kao i nečiji izgled i najopreznijeg promatrača ponekad zna zavariti.
Dakle, nadajmo se da iza biskupove najave stoji ozbiljna nakana hrvatskih crkvenih vlasti da promjene dosadašnju svoju rigidnu retoriku, jer o velikom utjecaju svećenstva na vjernike u Hrvatskoj, pa i na društvo u cjelini, suvišno je i spominjati.
A, ako ćemo pošteno, ako se nećemo lagati, svojim djelovanjem i utjecajem, u i, na društvo, svećenstvo je još i utjecajnije i odgovornije od političara koje su građani na izborima izabrali.
