(Dobro živi komu je malo dosta) – latinska izreka
Vjerojatno su stari Latini dugo razmišljali o budućim naraštajima kad su im sentencije još uvijek aktualne baš kao i ova iz podnaslova kolumne.
Za razliku od starih Latina naši suvremenici rade naprečac, pa gore rečenu izreku nešto su modificirali, jer žive u raskoši – a višak novca skrivaju u mirne oaze dalekih destinacija. Što dalje od očiju poreznika.
Svojstvena čovjeku, zavist i zloba ne poznaju granice, pa često ljudska “snijet” biva svjedokom takvih rabota i kao slučajno provali tajnu – radujući se tuđim nevoljama.
Otkako je Republika Hrvatska međunarodno priznata zemlja, a proskribirana riječ radnik potjerana iz javne uporabe, bit će da odonda jedemo samo kolače. I po običaju – u tome smo pretjerali baš kao što je carica Marija Antoaneta također pretjerala s kolačima.
A, zašto mi pretjerujemo? Pa, vjerojatno zato što tone i tone staroga (jučerašnjega) kruha, a da nam ruka ne zadrhti, svakodnevno bacamo u smeće.
Ovo obijesno razbacivanje hranom do pred tridesetak godina bilo je nezamislivo, jer smo u skromnosti živjeli svoje male živote.
Današnje bacanje hrane odraz je naših naravi, našeg shvaćanja demokracije i našeg visokog životnog standarda. Hrvati su, kao narod, čudesni i nenadmašni u kojekakvim idejama, pa i vještinama.
Primjerice; jedni te isti ljudi, Hrvati, na istom geografskom prostoru su živjeli prije, a žive i danas, samo u dva oprečna društvena sustava. Prihvatili smo demokraciju i put u bolje sutra – širom nam je otvoren.
Eno, kladionice i kafići su puni optimista – a, u socijalizmu naučenu kuknjavu i dalje prakticiramo.
Nama ništa ne valja, svi drugi su nam krivi samo ne mi, pravosuđe je živa katastrofa, zakoni ne valjaju pa ih ne poštujemo, sabornici rade kako im se ćefne, mali čovjek jedva preživljava, a socjalna pomoć? Socijalna pomoć je toliko mizerna da se tek hrabri usude ući u kladionicu. Pa, mislim… A da stvar bude veselija – pokazuju ankete građana – vlast zemlju vodi u “krivom” smjeru.
U početku ove Hrvatske bijaše riječ – o koječemu, ali ne Jahvina riječ, već riječ euforičnih mudrijaša koji su riječ radnik, valjda kao relikt crvenih zamijenili suvremenijim riječima; zaposlenik i djelatnik.
Da, da. Da nije bilo euforije, umjesto škotskih gajdi, irskih violina i švapskog jodlanja danas bi nam gudile naše – domaće gusle.
Dok zaposlenici ili djelatnici s osječkog autobusnog kolodvora u retrovizoru odlazećeg busa polako iščezavaju hrvatski radnik hrli u bolji život, pa umjesto svoje, hrli graditi tuđu zemlju, prepuštajući svoje plodne oranice korovu, a zna se, Hrvatska je prepuna drača i korova.
Zbog nečijeg hira i dvije nezgrapne riječi nestadoše radnici, a zaposlenike i djelatnike, kao takve, napredni svijet ne zapošljava. Svijetu trebaju radnici koji znaju, koji hoće raditi.
Nama je važnija forma od sadržaja, važnije je tko će s kim noćiti, dok međusobni odnos dvoje odraslih ljudi, recimo, u braku – manje je bitan.
Upravo gradimo društvo čednih ljudi, društvo poštenjaka, društvo bez zataškavanja seksualno zlostavljanje djece, društvo u kojem “Lavice” kao udruga neće trebati (“…moliti crkveno vodstvo (…)”-“(…)za nultu stopu tolerancije prema svećeničkoj pedofiliji!”) – (100posto.hr – Sanja Rapaić – facebook/Reuters – 19.10.2017. u 21:00)
Vrijeme je, kažu, najbolji sudac, pa su ranih devedesetih na brzaka sklepani nazivi zaposlenik i djelatnik, pokazali se totalno faličnim surogatima proskribiranoj riječi radnik.
Ovim i sličnim jezičnim “piruetama” nestadoše radnici, nestala radna mjesta, a nastradalo društvo dok naši poslodavci i dalje vape za radnicima.
Još za života Karol Jozef Wojtyla, odnosno papa Ivan Pavao II. urbi et orbi pojasnio je neukima: “(…)pakao kao fizičko mjesto ne postoji!”
Međutim, život piše priče, život je svakodnevna ozbiljna borba, život je opipljiv, a raj na zemlji (najčešće na tuđi račun) priušte si oni skloniji muljanu.
Kad je već riječ o muljanju, mjesec i po dana pred najradosniji kršćanski blagdan, Božić, iz oaze mira s neke od udaljenih destinacija u javnost procuriše “Rajski papiri” s imenima
svjetske elite koja je, eskivirajući plaćanje poreza, navodno, “zamračila” silne pare.
Istinabog, “Rajski papiri” asociraju – po papi I. P. II. – na nepostojeći raj, a na upis u “Registar utajivača” vjerovalo se da Hrvati čekaju u redu. Međutim, ništa od toga. Među prikazanim likovima u medijima, nažalost zlobnika, nema našijenaca.
Nacija se šokirala spoznajom da među svjetskom elitom “utajivača” poreza je – tek jedan Hrvat!
