(Nit’ su novinari krivi za sve, nit’ osmjeh priliči baš uvijek i na svakome mjestu!)
Ako su doista – “(…)za loš imidž Hrvatske u svijetu krivi naši mediji” – kao što smo nedavno čuli s visokog političkog mjesta – to stvarno nije u redu.
A, opet, možda se nije mislilo na sve medije i na sve novinare, već samo na one koji objavljuju “alternativne” vijesti.
Demokracija društva je nezaustavljiva, pa bi – objektivne vijesti iz javnog prostora možda mogle istisnuti one, takozvane, “alternativne”?!
Istinabog, pred javnošću se gradimo poštenjacima i pravednicima prve vrste, no tek rijetki imaju petlju mrvicu virnuti u vlastiti život, u najskrovitije zakutke svoje savjesti i priznati sebi samima kakvi doista jesu.
Samo ljudske hulje mogu drugome činiti zlo – samo se nečasne osobe vesele tuđoj nevolji.
Poznata nam je ona krilatica: “Osmjeh ništa ne košta, a puno znači”. No, i s njim treba imati mjeru. Jer, ni osmjeh ne priliči baš svagdje i u svakoj prilici.
Poltroni se smiju svakom vicu svojih šefova, drugi se pak smiju nečemu čemu se nitko normalan ne bi smijao…
Jedna dama, svakiput dok pred tv-kamerama čita vijesti, takav se dojam stječe, napadno se smije, kao da bi najradije kroz kameru gledateljstvu ušla u dnevni boravak.
Što tek reći na dalekoistočnog iritantno nasmijanog vođu i na njegovu svitu koji sa svojim iritantnim i zlokobnim smiješkom, valjda, idu i na počinak?
Dok narod gladuje vlastodršci se cerekaju na račun glupe raje, a u ovim turbulentnim vremenima ozbiljnim političarima baš i ne priliči smijati se.
Gladni još više moći nego je već imaju svjetski moćnici se nadmeću tko je od njih jači, ne i mudriji, dok milijuni ljudi strepe od njihova hira – od najgorega.
Tehnološki i društveni napredak nezaustavljivo grabi naprijed da je gotovo nemoguće pratiti sve te mijene i promjene.
Tko bi si pred dvadeset i kusur godina mislio da će se svećenstvo okrenuti politici, da biskup na koncertu nekog pjevača recitira uratke nekog drugog biskupa… ili, recimo, umjesto da čuva ugled i poslanje svećeničkog poziva, putem medija pop se iskreno raduje nečijoj smrti, pa se potom javno ispriča…
No, ima i pozitivnijih primjera, pa tako fra. Josip Vlašić kaže: “Primjetio sam ljude koji ne prakticiraju vjerske aktivnosti – a dobri su ljudi. Među pobožnim ima i onih koji su samo pobožni, ne i duhovni, no nerijetko su opsjednuti misijom da drugoga obrate(…) da njegove postupke osude”.
Abraham Lincoln je navodno rekao: “Gotovo svi ljudi mogu izdržati nedaće, no ako želite testirati njihov karakter, dajte im moć”.
U tome barem imamo iskustva!
Nobelovka (za mir!) Suu Kyi – nakon 15-godišnjeg kućnog pritvora, u Mianmaru dobiva izbore – danas, kad je na vrhuncu političke moći, o političkoj korupciji zbori: “Nije moć ta koja korumpira, nego strah od gubitka moći!”
Portal Telegram.hr od 17.07.2017. prenosi anketu Nove TV kako 70 posto ispitanih građana nema povjerenja u naše pravosuđe, dok novoizabrani predsjednik Vrhovnog suda na HRT-u: “(…) misli da nam je sudstvo vrlo dobro”.
Mediji javljaju da štošta kod nas graniči sa zdravim razumom, pa i odluka Ustavnog suda da se 13-godišnjoj curici, osumnjičenoj za ubojstvo… produlji istražni pritvor.
Ili, recimo, opravdana ljutnja hrvatskih žena, djece i očeva, jer oni tamo, na drugoj strani, neće reći što se dogodilo s njihovi najmilijima. Čudimo se, a ni deset godina nakon kornatske tragedije vatrogasaca roditelji i rodbina, ovdje od naših, ne mogu doznati što se doista na Kornatu dogodilo…
Što se pak tiče Mađarske i njene blokade za hrvatski ulazak u OECD stvar se potpuno iskristalizirala:
“Mađarska nas ne ucjenjuje – politički. Ona samo štiti svoje nacionalne interese”.
Bogu hvala, lakše se diše! I bez Bronhija.