(Laki smo na ‘obaraču’ u osudi drugih, međutim, suditi sebi nešto je najteže!)
Da ne bismo bili nepravedni i, ne dao bog, zlobni, pa političare trpati sve u isti koš – iako, htjeli-ne htjeli – svojom retorikom, djelima i ponašanjem, mnogi od njih, na takvoj slici o sebi uistinu zdušno rade.
Od 1990., pa naovamo, u ovome hrvatskom ‘perecu’ – kako je geografski oblik Lijepe naše, pred prve predsjedničke izbore u studiju TV Zagreb, pred voditeljem L. M. nazvao pokojni predsjednik F. T. – dakle, u ovome našem ‘perecu’ baviti se politikom najisplativija je aktivnost, pa slijedom toga političari su postali najpopularnija i najistaknutija hrvatska čeljad.
Opasan trend odavno se već nadvio nad našom domovinom. Zabrinutost je, izgleda, zavladala i među našim viđenijim političarima, jer, kaže se, jedno zlo ne dolazi samo, pa uz sve starije stanovništvo ni rađanje djece nije na zavidnoj razini.
I UN-ovi prognozeri predviđaju da će u sljedećih 33 godine Hrvatska imati 728.000 stanovnika manje negoli nas je danas!
Liječnici nam pak – i ne samo oni – zbog boljih uvjeta rada i većih plaća, čekaju u redovima za ‘bijeg’ u inozemstvo, a oni koji ostaju sve se više opredjeljuju za politiku.
Temeljnu, svoju liječničku struku obavljat će, valjda, kao usputni posao. Uz ostale naše boljke i ‘sklonosti’ čudit ćemo se i dalje dugim listama čekanja na zdravstvenu uslugu, a da ne spominjemo tradicionalne probleme s lijekovima. Osobito onim najskupljima.
Ostali dionici suvremenog života, čini se, mogu se skriti pred važnošću hrvatskog političara i njegovim društvenim utjecajem.
Nema te struke, nema te profesije, barem za sada, osim, naravno, u crkvenim redovima, koja može parirati utjecaju bilo kojeg našeg političkog ‘kapitalca’. Jer, ‘kapitalci’ su prvi u prvim redovima misnih slavlja, aosobito je značajanutjecaj crkvenih ljudi na život i pojedinca i društvenopolitička kretanja društva uopće.
Pogledajmo naše saborske zastupnike, poslušajmo njihovu retoriku, njihov doprinos za boljitak nacije, možemo samo zaključiti – dok su za saborskom govornicom – takve duše mi na izborima nismo birali. Birali smo posve druge osobe.
Majko milena, što se to u čovjek dogodi da se potpuno izokrene kad shvati da je postao važan društveni čimbenik, da je ‘on’ na vlasti, da ‘on’ može, da ‘on’ smije reći što mu padne na pamet, a da za izrečeno, često puta i učinjeno, ne snosi nikakvu odgovornost. O moralu nema ni govora, jer da je morala, mnogi se ne bi u Saboru onako ponašali kako se ponašaju. I govore.
I zato, zbog slike pojedinih zastupnika nije pošteno trpati ih sve u isti koš, gledati ih iz istog rakursa i mjeriti ih istim ‘aršinom’. Ima, ima među njima i izuzetaka.
Na izbornome mjestu (tu si, nažalost, ne možemo pomoći, takvi smo) ne gledamo na kvalitetu kandidata. Više nam je stalo do možebitnog poznanstva s nekime od njih, do slatkorječivosti, a nerijetko birači padaju i na nečiji izgled. A, izgled i te kako zna prevariti!
Da smo samo malo razboritiji kod zaokruživanju na izbornom listiću, vjerojatno ne bismo, iz ciklusa u ciklus – ponavljali isti ‘obrazac’ odabira.
Dočekasmo, eto, da, za neke, dvojbenu sintagmu iz predsjedničke zakletve; ‘Tako mi Bog pomogao!’ Ustavni sud konačno ‘blagoslovi’, izrekne svoj pravorijek i svima obznani da nije protuustavna, da je dio naše kršćanske tradicije i da kao takva baš nikoga ne bi trebala smetati.
Mora da nas je baš taj prijepor o ‘Božjoj pomoći’ iz predsjedničke zakletve sve ove godine sputavao u razvoju demokracije, države i društva. Sad bi nam ipak moralo krenuti. Nabolje!
U toj dugogodišnjoj zavrzlami i nepresušnoj temi oko vjere u nešto…, oko vjerovanja da će nam netko… i povjerenja u tamo nekoga… potpuno se zaboravilo na ono naše već malaksalo ‘KLJUSE’.
Priznao netko ili ne, spomenuto ‘KLJUSE’ je jednako važan čimbenik cjelokupnog našeg napretka, a glasi; ‘Uzdaj se u se i u svoje KLJUSE!’, a to naše kljuse je, izgleda, na najboljem putu da lipše. Ili ona druga poslovica: ‘Pomozi si, pa će ti i Bog pomoći!’, jer ‘Kome drugi svitnjak na gaćama veže, nahero mu tur stoji’.
Naravno, ima toga još ali, za sada toliko – o pomoći bez našega kljuseta.
Kad je već riječ o pomoći, osobito o pomoći siromasima, u Srednjem vijeku je Crkva kamate smatrala lihvarenjem, pa bi danas na tu temu i te kako Crkva imala što reći. U Srednjem vijeku je, kaže knjiga, bilo zabranjeno davati zajam siromahu – uz kamatu.
Da Crkva danas tako postupi, možemo li uopće pojmiti kakav bi se osmjeh razvukao na licima blokiranih, osiromašenih i prezaduženih građana Hrvatske, a Crkva je, opće je poznato, najutjecajniji čimbenik našega društva.
Zamislimo da Crkva stvarno danas stane na stranu siromaha? Zamislimo, da umjesto bavljenja dnevnom politikom, da crkveni moćnici dignu svoj moćni glas, glas protiv kamatara i kamata, osobito protiv kamata na kredite siromašnim vjernicima u Hrvatskoj!
Tek bi tada bilo potrebe za izgradnju više crkava koje bi zasigurno bile dupkom pune vjernika, vjernika koji bi imali kome i u što vjerovati, a ne, kao danas, da crkvena zdanja zjape napola prazna.
Danas se, međutim, događa nešto sasvim suprotno, suprotno Isusovu nauku, njegovoj prispodobi o onih ‘pet talenata’ i još mnogo toga iz njegova života što i kako je propovijedao.
No, ne sudimo olako nikome, pa ni crkvenim ljudima za koje mislimo da su nepravedni prema svojoj pastvi.
Iako samuje u tami, ne očajavajmo, ne gubimo tu posljednju nadu iz Pandorine kutije, jer netko iz crkvenih redova, možda, ipak ‘čuje’ vapaj pape Franje o ‘siromašnijoj i pravednijoj Crkvi’.
