(Othrvati se napasti mogu samo ljudi čvrsta karaktera)
Nešto slično današnjoj ”plavoj kuverti” – za onostrane moćnike – faraoni su pokapani s njihovim bogatstvom. Naravno, nisu računali na ljudsku pohlepu – koju su nam ostavili u amanet.
Od iskona se uvijek netko bori za vlast i prevlast, jer vlast je slast, ali – vlast je i velika napast. U genima je valjda zapisano da čovjek žudi imati vlast i nad nekim vladati, makar je, bilježi povijest i takve slučajeve, najteže nadvladati vlastiti ego, osjećaj vlastite važnosti i vlastite veličine, osjećaj političke moći i što se s tom moći sve može postići, tu moć držati pod kontrolom, a ne, kad jednom zajašiš na tron, opustiš se i poput panonskog bekrije u predvečerje kad se iz bircuza onako mamuran vraća kući, “pustiš kajase”, a kljusad te zajedno s kočijom odveze u jarak.
U suvremenosti se sve rjeđe čuje ono prastaro učenje i naputak mladim naraštajima kako je pohlepa grijeh, kako nije blagoslovljena… Zapravo, o pohlepi moćnika i naravoučenja o njenoj štetnosti, putem se puno toga pogubilo…
I, zašto pohlepa i otimačina tuđeg truda nije više prokleta svima već samo – slabijima? To stvarno nije u red – a nije ni na pravdi Boga.
Istinabog, teško je to dokazivo isto kao što je teško dokazati krivicu glavešinama u mnogim sudskim procesima. A, opet, ako “riba smrdi od glave”, a smrdi, ali se i dalje “čisti se od repa”, a čisti se – pobogu, čemu glumljenje i čuđenje nad zadahom koji se nadvio nad ovom zelenom oazom.
Kad bi se lopovluk tretirao poput, recimo, lošeg domoljublja – lopovi bi bili prvi javno stigmatizirani kao nečasne osobe, možda, čak, i rigorozno pokažnjavani. Vjerojatno ih se ne bi kao do sada uvažavalo kao ugledne građane.
Eh! Kad bi? Ali nije tako – već je sasvim suprotno.
Političarima, koji se ozbiljno bave politikom i jest posao boriti se za vlast, jer i najmanja stranka mora imati svog šefa. A i nije mala stvar biti čelni čovjek kakve god stranke. Pa, i udruge. Upravo svjedočimo uskomešanom političkom životu hrvatskih političara i, čini mi se, politički život Hrvata nikad nije bilo življi i dinamičniji negoli je ovih dana. Osobito s obje strane Markova trga.
Ma, da čovjek ne povjeruje vlastitim ušima i očima što smo sve čuli i vidjeli u tv-prijenosu iz sabornice na Markovu trgu. Kakvog li samo bezobrazluka od strane pojedinih donedavnih političkih suradnika. Zamislite ovo, vodstvo HNS-a je odlučilo podržati aktualnu Vladu, a da o toj svojoj namjeri nije obavijestilo svoje koalicijske i političke partnere, što je među parlamentarnim strankama izazvalo konsternaciju, ogorčenje i erupcija nezadovoljstva.
U dvodnevnoj saborskoj “raspravi”, zapravo bila je to cjelodnevna jadikovka kompletne oporbe koja je, što je neobično važno, nama biračima “otvorila oči” konačno nam otkrivajući da su HNS-ovi čelnici ovakvim činom prevarili birače.
No, da i to saznamo. Teško je u to povjerovati, a opet… Ma, da bi nas naši političari prevarili, zvuči suviše suludo, nestvarno, odnosno, zvuči kao dobar “vic”. Ako je ta informacija točna, valja se zapitati: – što ćemo sad mi prevareni birači ako je to stvarno istina?
Dakle, u cjelodnevnoj saborskoj raspravi, vidjesmo i čusmo sav jad, svu bijedu, svu moć i nemoć i svu nemuštost naše političke scene. I dok je oporba jadikovala i poput vergla ponavljala jednu te istu svoju konstataciju kako su “birači prevareni”, kako su se pojedinci iz HNS-a vladajućima “prodali za Judine škude” – za to vrijeme na desnoj strani sabornice vladajući su sve to mirno promatrali, potiho se smijuljili uživajući u oporbenoj nemoći da bilo što učini ili nešto suvislo smisli.
Kao rezime čitave ove saborske rasprave komotno bismo mogli konstatirati da pored ovakvih naših političara Hrvatska ne moramo strahovati za svoju budućnost. Jer, politički potencijal naših saborskih zastupnika, vidjesmo na vlastite oči i čusmo na vlastite uši, barem onih koji su se javljali za riječ, osvjedočili smo se po tko zna koji put, uistinu je zapanjujući.
Čini mi se da, u slučaju neke nesreće, ni za najrođenijim ne bi čitavog dana onako narikali, jadikovali i cmizdrili kao što su zbog jala i ljubomore – što je vrh HNS-a prešao na stranu vladajućih – u Saboru tog petka (9.6.2017.) ridali i gorke suze lili za dijelom odbjeglog HNS-a, sve zaboravljajući da je “politika umijeće mogućeg”.
Vrh HNS-a, dokazao je, je umio. Naravno, na vlastiti rizik. Ne bi bilo lijepo da završe kao životni partner bogomoljke poslije ljubavnog čina.
Sve ovo sliči na neku dobro smišljenu i režiranu scenu kad pred samo vjenčanje mladenka zbriše k drugom – spretnijem, odvažnijem i imućnijem hofirantu. Možda i folirantu. Ostavljeni zaručnik tad jedino može pomiriti se i prihvatiti činjenicu ostavljenog partnera ili, iako mu to ne služi na čast, može iz zlobe i ljubomore”na pasja kola” kuditi nevjernicu.
Koliko će ovaj, kako oporba kaže, politički neprirodni “brak” potrajati ovisi o podatnosti mladenke i njene prilagodljivosti mladoženji, ali i od njegove volje i strpljenja ka kompromisima o koječemu. No, bilo kako mu drago, “koreografiju” za ples udvoje svakako će valjati uskladiti, inače će plesni par na javnom podiju jedno drugom gaziti po nožnim prstima.
A, da bi sve bilo krasno i lijepo i k’o po loju sve štimalo, mladenka će trebati nositi posebne cipele za stepovanje, pa lagano, kako i dolikuje mladenki, dok uči “step by step”, od prvog dana krenuti usklađivati svoj korak – i s novom “koreografijom” i – s korakom svoga odabranika.
