(Pohlepa i naša tradicionalna neodgovornost prema poslu idu ruku pod ruku!)
Kao uostalom i većina građana Hrvatske, promatram život s njegove veselije strane, jer ako ćemo misliti na sve što nam se u društvu događa lako bismo završili i u životnom i u društvenom ‘stečaju’. No, govoreći po istini, kao društvo, nismo daleko od tog scenarija.
A, opet, da nismo takvi kakvi jesmo, jer ne želimo bolji život, tko zna kako bismo se nosili s aktualnim društveno-političkim mijenama i – kako kaže aktualni premijer A. P. – sa ‘šumovima u komunikaciji’ među našim političarima.
Nema sumnje, vrijedan smo narod, narod vedra duha, skloni smo veselju, dobroj pjesmi, dobrom iću i piću, pa kad se na veselici, onako, dokraja raspojasamo i takvi dočekamo jutro tko bi još mislio na radne obveze kad nam je najveća briga riješiti se glavobolje i mamurluka. A rasola, draga braćo i sestre, ni za lijek. Zapravo,‘otrežnjenja’ nam i inače teško padaju…
U minulih dvadeset i pet godina – kao usvojeni oblik demokratskog vladanja, bilo lokalni, bilo parlamentarni, Hrvatima su IZBORI ‘brend’, festival demokracije, a zna se, nadaleko smo poznati po festivalima.
Istinabog, kao u proteklih godinu i po dana, nikad nas političari ovako nisu počastili. Upravo svjedočimo još jednom festivalu demokracije, svakodnevno se družeći s ličnostima iz vlasti, ali i s kandidatima neke buduće, možebitne vlasti. Jer, nikad se ne zna tko će iz mase zainteresiranih iskočiti i u ‘sedlo’ vlasti uskočiti?!
Nogomet i politika su nam ‘kruh’ i ‘sol’ – čista supstancija naših života. Zapravo, politika je, zna se, već četvrt stoljeća, i ‘otac i mater’, svih naših društvenih događanja i sudbina svakom našem građaninu. Bez politike, ‘nikud nikam’.
Svaka obitelji, pa tako i država, ima svoje ‘mezimce’. Naša država, na očigled nas građana, svoje mezimce ‘tetoši’, ‘mazi’ i ‘pazi’ kao što najbrižnija i najnježnija biološka majka mazi svoje čedo.
Za razliku od svojih ‘mezimaca’, država se prema građanima odnosi poput Pepeljugine ‘zle maćehe’.
Ali, zato nam državni ‘liblinzi’, ta državna razmažena derišta, žive kao neka zaštićena vrsta. Naime, država im godinama prašta i oprašta sve njihove ‘hirove’, njihove ‘muhe’ i ‘mušice‘ dopuštajući im nekontrolirano trošenje – ne svog – već na grbači radnika teško zarađenog novca.
Bez obzira na ‘post’ državne blagajne ne bi bilo zgorega lokalne IZBORE organizirati barem jednom godišnje. Za ovako uređenu i učinkovitu državu to nije bog-zna kakav trošak.
Zašto?
Pa, zato da se vlast i političari što češće izmjenjuju, da jedni te isti ne čine konstantnu štetu državi, da ne kradu samo jedni, a i zbog jala prema konkurentima, jer ih žive ne mogu smisliti, pa bi pred građane istresali sve njihove gadarije – koje su, zna se, donedavno s njima skupa činili. Eto, zato su potrebni što češći izbori da saznamo kakve smo političare izabrali.
IMA SE, MOŽE SE!
Upravo javlja portal Jutarnji.hr da Hrvatskoj prijete arbitražni sporovi teški, tek, 8,6 milijardi kuna! Naravno, ako već mi propadamo, neće svijet zbog toga propasti.
‘U izvještajnom razdoblju’ kaže vijest, ‘ od 10 predmeta prijateljskog rješavanja spora, za sedam sporova su istekli rokovi za prijateljsko rješavanje’, pa ćemo vjerojatno biti tuženi.
Sve si nešto mislim, da bi bilo dobro angažirati nekog inatljivog Zagorca pa da on njih sve po redu tuži!
Eto! Konačno se saznalo kako posluju pojedinci od onih 200 bogatih obitelji koji su zamišljeni, i jesu, povlašteni sloj društva. Svaki čir s vremenom dozrije, pa je i ovaj privatni ‘gnojni čir’ dozrio, puknuo i iscurio – šireći zadah truleži nekad zdravog tkiva.
9. travnja 2017. jedan internetski portal je prenio vijest kako je – sredinom devedesetih – ‘…u nekadašnjoj Titovoj rezidenciji uz nazočnost samog predsjednika Tuđmana’, na jednom sastanku otprilike bilo ovako:
Za riječ se, kaže vijest, među prvima javio gospodin I. T., i počeo s jadikovkom ‘… da mu država treba pomoći… da se bori s nelikvidnošću, da mu kronično nedostaje novca…’
Jedan drugi državni ‘libling’ na njegovu jadikovku mu uzvraća: ‘…zašto ste uzeli sve te tvrtke?’ – nabrajajući za kojim sve tvrtkama se dotični bio polakomio, na što mu gospodin I. T. odgovara:
– ‘Lako je tebi, ti si dobio mlijeko’, a ovaj mu uzvraća:
– ‘A, tko ti je kriv kad si stajao u krivom redu kad se dijelilo’.
Mi građani – nakon toliko godina, kad se za upropaštena društvena poduzeća, s pravne strane, ništa više ne može učiniti – doznajemo na koji način i kome se sve – ne prodavalo – već dijelilo ondašnje društveno vlasništvo.
Zapravo, kako se radilo, još smo ‘dobro i prošli’, jer da je bilo prodavano po tržišnim cijenama, tko bi nam od ponosa mogao do nosa.
Ma, vjerojatno, bolje nismo ni zaslužili.
Onako s posla istjerani na ulicu od sreće nismo znali kamo se okrenuti, a kad smo nazvani ‘stokom sitnog zuba’, našoj sreći nije bilo kraja.
Na kraju – kao šlag na torti – žene nam nazivaju ‘drugotnim’!
Ma, bravo, mi Hrvati!
