(Rečenicu: ‘Da si pažljivije slušao…’ čuo sam bezbroj puta)
Da bismo imali više vremena za igru, i doma uz zadaću manje grijali stolac, u školi je valjalo pažljivo slušati učiteljicu – što govori.
Tako je i u svakodnevnom životu. Posebno u politici.
Pažljivim slušanjem govornika ili sugovornika shvatit ćemo što govori, što poručuje. Ma tko on bio, ma o čemu govorio jer, površno slušanje govornika često dovodi do smiješnih ili do pogrešnih zaključaka ali i do ne malih problema. Primjera je bezbroj.
Evo jednog: Pred nekoliko godina – dobro se toga sjećam – predizbornu kampanju za naš parlament najbrojnija stranka u Hrvata obilježila je, dotad, nezabilježenim načinom predstavljanja svog političkog i gospodarskog programa.
Otprilike je bilo ovako: Stojeći na bini, s podignutom desnicom držeći u njoj nekakav komadić plastike šef stranke nazočne bi pozdravio sa: ‘Dame i gospodo, dragi prijatelji…’ nastavljajući: ‘ovo je naša ‘jamstvenu karticu’, a objašnjenje ove političke ‘inovacije’ nazočni bi popratili frenetičnim pljeskom.
‘Ona je’ – nastavo bi dalje, misleći na karticu – ‘dovoljna garancija da nam date svoj glas, a mi – osvojimo li vlast – časno i po zakonu ćemo služiti svim građanima Hrvatske’.
Treba li uopće pojašnjavati u što se spomenuti komadić plastike prometnuo, kakve učinke je polučio?
Učinci su upravo ‘kolosalni!’ Ni nakon nekoliko proljeća, ni kraj ni epilog sudovanja o toj sramoti – još se ne nazire.
Poznato je da se udvorice i pripuzi međusobno doslovno natječu tko će od njih šefu se više ‘uvući’…, hraneći njegov ionako previsok ego.
Da su pažljivije slušali što je šef u kampanji govorio ne bi počinili onakvu pučkoškolsku pogrešku. Ili, iako lukavi poput lije, možda i bi – đavo bi ih znao?
Pitanje je; jesu li namjerno prečuli točan naziv one predizborne ‘inovacije’ ili su, euforični izbornom pobjedom, stvarno mislili da je riječ o ‘jemstvenoj kartici’?
Istinabog, jamstvo i jemstvo su jako slične riječi, obje su riječi hrvatskog književnog jezika, razlika je tek u jednom slovu ali, brale moj, značenje im je posve oprečno. S druge pak strane, ‘inovativno’ društvance nije toliko neuko da ne bi znalo razliku.
Da su samo malo pažljivije slušali šefova izlaganja, iz onako lukavo upakirane predizborne poruke, shvatili bi o čemu je riječ i izbjegli – opću sramotu i blamažu.
Ovako, danas stranka još uvijek mora smišljati načine kako sprati ljagu i stigmu što joj je spomenuto društvance ulizica nanijelo.
No, što je tuje. Valjda je tako moralo biti.
Pokazalo se – kao i toliko puta dosad – govornika treba pozorno slušati – još važnije je ‘čuti’ što poručuje jer, i jedna pogrešno shvaćena riječ ili slovo – i pojedinca i skupinu – može skupo stajati. Sramotna afera sedmero ‘inovatora’ koštala je društvenog ugleda, radnih mjesta i vlastita zdravlja. Po zakonu vjerojatnosti, lova je isparila – maca ju popapala.
Proces, naravno, još uvijek traje, prvooptuženi s indignacijom odbacuje umiješanost u lopovluk tvrdeći da jedino on govori istinu dok, tvrdi on, iako su priznali krivicu, ostali lažu.
Poruke mudrih treba ispravno razumjeti i ozbiljno shvatiti.
Onu starogrčku svećenicu-proročicu iz Apolonova hrama u Delfima, Pitiju, koja je, sjedeći na tronošcu nad nekom pukotinom u stijeni, udisala omamljujuće pare pod čijim utjecajem je izgovarala nesuvisle, dvosmislene, riječi zbog kojih ju – ondašnje svećenstvo proglašava proročicom usput joj pripisujući i proroštvo o možebitnom odlasku u rat nekog mladca – kad je navodno izrekla onu poznatu rečenicu: ‘Ibis redibis numquam peribis in bello.’
Dakle, nesuvisle Pitijine riječi, svećenstvo je, rekli bi naši suvremenici iz iste branše, u svom poslanju, shvaćalo kao proročke, pa u odgovoru pitaocu, hoće li u rat, naglasak su stavili na ‘zarez’.
Dakle, zarez stavljen iza redibis, značenje jest: ‘Ići ćeš, vratit ćeš se, nikada nećeš poginuti u ratu’, ako je zarez stavljen iza numquam, mijenja se smisao i rečenice bi glasila: ‘Ići ćeš, nećeš se nikada vratiti, poginut ćeš u ratu’.
Hrvati, uz još neke druge, imaju i ovaj primjer: ‘Tko pjeva, zlo ne misli’, dok dvosmisleno značenje ove iste rečenice bi glasilo: ‘Tko pjeva zlo, ne misli’.
Važnost ‘zareza’ oduvijek je bila ogromna. No, i svako slovo je također važno. Jer, pogrešno izgovoreno, napisano ili shvaćeno ‘slovo’ u riječi – mijenja smisao. I riječi i rečenice.
Nakon gore spomenutih parlamentarnih izbora i izborne pobjede formirana je saborska većina, izabrani su i potvrđeni ministri, formirana je Vlada na čelu s premijerom, počeli su vladati – po zakonu.
U međuvremenu, nestašne stranačke udvorice nisu mirovale već su smišljale – opačinu. Ne zna se jesu li stvarno mislile ili su sve lukavo smislile da ona predizborna kartica, zapravo znači: ‘jemstvena kartica’, pa – ne časeći časa – su krenule – i s ispravnog puta skrenule – prikupljati ‘šuške’.
Onako, nek’ se nađe… Za slobodne aktivnosti…
O aktivnostima šefovih udvorica i rezultatima njihova učinkovitog ‘jemstva’ danas odlučuju institucije države.
Eto, na što izađe olako shvaćanje političke pozicije i političke moći na ovim prostorima. Nažalost, takvih u Hrvatskoj je – majko milena…
Glavnooptuženi ni danas ne priznaje krimen uporno tvrdeći da nije znao, da uopće nije pojma imao za društvance udvorica, koje ga i danas optužuje za lopovluk, da se nalazilo u ‘ofsajdu’.
Ovo je ogledni primjer učinka prvog od sedam smrtnih grijeha, oholosti, koja je darovitog – za politiku i još ponešto – i najmoćnijeg čovjeka u državi srozala na razinu vlastitih udvorica usput razotkrivajući gradu i svijetu kako zapravo funkcionira odnos – gazda:sluga:posluga.
S mentalnim sklopom ‘zdipi što vidiš i što više možeš’, u očima gazde posluga i sluga najčešće su – krpa!
Da, da. Da su samo pažljivije slušali, ‘čuli’ i razumjeli što je u kampanji šef s bine uistinu poručivao, a držeći se reda i zakona, svi skupa ne bi ovako završili?!
