Radi li se o nepisanom pravilu ili o milenijskom iskustvu ljudskoga roda svako društvo – bilo organizirano kao demokracija ili ne – iako to nitko ne želi javno potvrditi – počiva na hipokriziji.
Općepoznato je koliko je dvoličnost, licemjersvo, himbenost – da ne spominjem i peti ukrasni pridjev – podlost, kao ljudska osobina, duboko ukorijenjena u nama. Ovako nekako ili barem slično, milenijima je čovjek stjecao razne vještine, mnoga znanja, uvjerenja, spoznaje o životu…
Korektno obavljajući svoj posao – mnogi znaju živjeti dvostrukim životom, a koji je, zapravo, ‘javna tajna’. Pred šutljivim pukom takvi ljudi su oličenje čestitosti, poštenja, kreposti…
Tako to ide sve dok se u nekome ili u više njih, svejedno je za ovu ‘zgodu’, ne probudi cinkerska priroda pojedinca pojačana ljudskom zlobom. Jer, ‘zašto bi netko mogao, a drugi ne…’ pa tako dotadašnja ‘javna tajna’ izađe na vidjelo.
Iza toga se ‘naglo’ probudi moralni autoritet nadređenih… Iako se za čitav slučaj i za potomstvo kao ‘grijeh’ godinama već znalo, prešutno se prelazilo preko nepodopštine uzornog ‘nemirka’. Tek kada je putem medija šira javnost doznala o čemu se zapravo radi autoriteti su odlučili djelovati. Odlučili su ‘disciplinirati’ do tada uzornog i vrijednog člana svoje zajednice koji, za divno čudo kakvih sve primjera ima, ne niječe sve ono što mu zamjeraju!
‘Nemirka’ su sklonili malo dalje od javnosti.
U ovim turbulentnim vremenima kad ljudi k’o vinske mušice na sve strane ginu, televizijska kamera je prokleto privlačan medijski rekvizit. Gadura jedna, osobito je privlačna pojedinim političarima… Teško je objašnjiva ta magična privlačnost kamere. Je li to povezano sa sujetom narcisoidnih pojedinaca iz kojih – u trenutku opijenosti vlastitom veličinom – ponekad izvuče i ono što u trenucima smirenosti javno nikad ne bi kazali.
U lovu na fanove i njihove glasove ta magična spravica pojedince naprosto vabi da o politici kažu nešto važno, nešto zvučno, nešto što će se pamtiti. Međutim, prekaljeni političari su oprezniji pa tvrde da je politika postignuće mogućega, ali, boga mi, u vlastitoj samodopadnosti, poneki pred kamerama kažu da je ‘politika kurva’.
E, sad. Kad čovjek u bijeloj ispeglanoj košulji s kravatom pod vratom zavezanom u pravilan čvor pred kamerama tako govori što očekivati od običnog malog čovjeka? Što, nego da se složi s mišljenjem čovjeka s kravatom i bijelom košuljom jer, pobogu ljudi, pa u studio pred televizijske kamere ne poziva se bilo koga.
Na temu ‘kurve’, ali u kartanju, pjevač i pjesnik ‘Đole’ odavno je rekao svoje, a ja ću to reći ovako: ‘Oprostite što psujem! Ja samo pišem kako od političara čujem, a ako oni javno lažu nas – tad i ja lažem vas!’
Dakle, ako je, što se na televiziji vidi i čuje, sve istina, prostituciju u Hrvatskoj je već odavno trebalo legalizirati.
Zašto, možda se netko pita?
Ovako: da je legalizirana stvari bi kod nas bile puno jasnije, da ne kažem – transparentnije. Istinabog, ‘seksanje puka u zdrav mozak’ ne bi ni tada prestalo, ali bi kao i kod afera o pronevjerama i lopovlucima poznatih Hrvata, pritisak javnosti s vremenom bi jenjao.
Legalizacijom bi mnogi došli na svoje; dame u bordelima, klijenti… A i država bi uprihodila lijepu lovicu, klijentela zdravstvenu zaštitu, a i zdravlje nacije, vjerujem, bi se osjetno popravilo.
Zašto ne legalizirati prostituciju? Glumimo moralnost?
Pogledajmo malo bolje oko sebe. ‘Politička prostitucija’ je k nama ušla na velika vrata. Otvorite oči. Vidjet ćete da se zemljom proširila poput alergena ambrozije, a ambroziju se ne može uništiti ni košnjom ni prskanjem. Jedino čupanjem skupa s korijenom.
‘Političku prostituciju’ se, to je jasno, ne može dokraja iskorijeniti, ali – ako će među nama biti manje hipokrizije – može se smanjiti.
Ako nam je svejedno kakvo ćemo društvo biti, ‘politička prostitucija’ će nas zagušiti poput alergena – Ambrosia.
