Početkom 20. stoljeća Međimurje još nema bolnicu. Postojalo je tek nekoliko otvorenih ljekarna u vlasništvu stranaca do Prvoga svjetskog rata (Čakovec, Štrigova, Donja Dubrava, Prelog), ali samo ona u Prelogu dočekala je kraj rata. (Kalšan, 258-259.)
Početkom Prvoga svjetskog rata treba reći kako su ratne operacije mimoišle Međimurje, međutim polovica muškoga radno sposobnoga stanovništva bila je na bojištu. Međimurski su vojnici najvećim dijelom mobilizirani u pješačke regimente ili pukove i to u 20. kraljevsku pješačku pukovniju i 48. carsku i kraljevsku pješačku pukovniju. (Bunjac, 92.)
Tijekom rata u matičnim su knjigama zabilježeni slučajevi tuberkuloze, upale pluća, bronhitisa, dizenterije, a ostali su zabilježeni i slučajevi pojave velikih boginja. (Kapun, 75.) Godine 1917. Čakovec dobiva tzv. krikšpital ili ratnu bolnicu (njem. Kriegsspittal) koja je najprije bila smještena u Državnoj muškoj učiteljskoj školi – Preparandiji, koja je bila najveća zgrada u mjestu, a nešto kasnije preseljena je i u zgrade ostalih dviju škola – pučke i građanske škole.
Pacijenti bolnice bili su ranjenici, a uglavnom su bili nepokretni i nisu izlazili iz bolnice. Završetkom rata privremena ratna bolnica je ukinuta, a Međimurje i dalje nije imalo svoju bolnicu. (Kapun, medjimurje.hr)
Krajem 1918. i porazom Austro-Ugarske Monarhije, međimurski su se vojnici počeli vraćati s bojišta. Domaće je stanovništvo bilo iscrpljeno ratnim davanjima, a neprestane rekvizicije (prisilno oduzimanje imovine, najčešće za potrebe vojske) dovode do siromaštva i gladi lokalnog stanovništva, što pogoduje razvoju bolesti. Zabilježeni su slučajevi epidemije tifusa, tuberkuloze, bronhitisa ili upale pluća ujesen 1918., a navedene bolesti mogu se protumačiti kao izravna posljedica povratka vojnika s bojišta. (Kapun, 75.)
U ranu jesen 1918. zabilježeni su slučajevi smrti od španjolske gripe ili influence (catarrhushyspanicus). Španjolska gripa u Međimurju se u najviše slučajeva pojavljivala u razdoblju od 1918.-1920., s najjačim učinkom u razdoblju rujan-prosinac 1918. godine. Pouzdani podaci govore o brojci između 600 i 700 žrtava španjolske gripe u Međimurju, a vjerojatno je taj broj dosegao i 1000 (Bunjac, 106.).
Broj žrtava otpočetka je bio velik jer svećenici pri upisu umrlih još nisu poznavali pojam španjolske gripe pa su upisivali kao upala pluća, slabina ili nemoć (Kapun, 75., 77). Upravo je španjolska gripa krajem rata u Međimurju odnijela najviše žrtava, a velik broj ratnih bolesti izravno se odrazio na demografsku sliku cjelokupnoga Međimurja.
Broj žrtava poslije Prvoga svjetskog rata konačno je, između ostaloga, prisilio vlasti na osnivanje bolnice u Čakovcu, a iz tog je razloga 1922. osnovana Opća bolnica Čakovec, koja je s radom započela 1923. godine. Iako u skromnim uvjetima, od toga je trenutka Međimurje dobilo svoju bolnicu.
Literatura:
Hutinec, Goran, “Odjeci epidemije ‚španjolske gripe‘ 1918. godine u hrvatskoj javnosti”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 38, 1, Zagreb, 2006.
Bunjac, Branimir, Ratne i poratne žrtve sjeverozapadnog Međimurja 1914-1947., Zrinski, Čakovec, 2012.
Bunjac, Branimir, ur., Pomurje 1914.-1920., Povijesno društvo Međimurske županije, Čakovec, 2011.
Kalšan, Vladimir, Međimurska povijest, Tiskarnica Ritonja, Čakovec, 2006.
Kapun, Vladimir, Međimurje 1918., Zrinski, Čakovec, 1982.
http://www.medjimurje.hr/clanak/2987/2012-07-24/bolnica-na-kraju-trgovista-ii., pristupljeno 9.12.2016.
Ivan Vuk, mag. hist. (1987.), magistar povijesti. Od 2012. doktorand je Poslijediplomskog doktorskog studija moderne i suvremene hrvatske povijesti u europskom i svjetskom kontekstu na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu. Područje njegova posebnog interesa je hrvatska (međimurska) povijest s kraja 19. i početka 20. stoljeća.
