(Pa, dobar tek građani – ma što jeli!)
Od stoljeća sedmog pa naovamo Hrvati nisu pokleknuli ni pred inkvizicijskim lomačama, ni pred turskim kolcima, buzdovanima i tamničarskim lancima, ali bi nam glave mogli doći jedni drugi, suvremeni, trgovački lanci. Bilo domaći bilo inozemni – isto nam se piše. Kažu: ‘treća, sreća!’
Sve narodne mudrosti koje je spominjao, naš ‘ex-premijer’ je na svoj način redovito modificirao, pa je i ova, gore navedena, narodna mudrost – ponešto modificirana. Ovako: nama Hrvatima bi, izgleda, tek četvrta po redu mogla biti sreća.
Jer, kada je riječ o uvozu hrane – piše ovih dana Jutarnji.hr – ‘…potrebne su četiri hrvatske Vlade da država konačno prizna…’ Da, da. Da prizna ono što je još pred šest godina bilo bjelodano jasno – dokazivo i dokazano, ono o čemu danas bruje mediji i, pitaj Boga, hoće li i opet ‘vuk pojesti magare’, a narod i dalje jesti pokvarenu hranu iz uvoza, možda i iz domaćih ‘hranilišta’ s kojih nas već odavno hrane – nikad se ne zna!?
Ako pitate ‘običnog malog čovjeka’ što mu u suvremenoj, slobodnoj i demokratski uređenoj Hrvatskoj, naravno, osim stalnog zaposlenja, još nedostaje iznenadili biste se ako bi nevoljnik ispalio: ‘sit sam svega, iako gladujem!’.
E, sad, treba li baš biti psiholog, možda, psihijatar verziran za ovakve teme, kako bi proniknuli u misterij nezadovoljstva dotičnog ‘bušača rupa na remenu’ – kojim, razumije se, veže hlače. Inspekcije Ministarstva poljoprivrede, kaže aktualni ministar, su utvrdile čime nas naši uvoznici hrane – poput gusaka za tov – svakodnevno šopaju.
Respektabilan broj namirnica je na ‘meniju’ – poželiš li se, recimo, čevapčića, hoćeš možda pljeskavice, uživaš li u jajima ili piletini baš iz prijateljske nam Poljske, voliš li sirne namaze ili jogurte kojima je istekao rok trajanja, poželiš li nanovo prepakiranu, koju godinu staru mrkvu, možda govedinu tek nešto mlađu od samoga kupca u trgovini, jede li vam se puretina iz Italije…
Samo izvolite! Poslužite se – ne dajte se nutkati. Sve, baš sve je po povoljnim cijenama i na dohvat ruke – u trgovačkim lancima, pa ispada da su nam – stoljećima prijeteće verige i lanci, naša sudbina od koje ne možemo uteći.
Navali narode! Navali dok još ima, a na lagerima uvoznika hrane – nema čega nema. Često s okusom i posljedicama – salmonele. Jeftino daju samo da prodaju, a mi – omalovaženi s pognutim glavama – jedva čekamo da nas potruju – naši ‘dobrotvori’!
Nered koji su nam priskrbile sve dosadašnje vlasti ljude dovode do očaja, pa se čovjek pita: ‘otkud u kršćana-katolika tako uvrnut um pa kvarnu hranu uvaljuju vlastitom narodu? Je li moguće? Ma, je li stvarno moguće da su ‘naši’ takvi?’, pitao bi se iskreni, ponizni i naivni vjernik-katolik.
Hajde de, da su, recimo, ateisti u pitanju ne bi bilo čudno. Oni ionako ne vjeruju u Boga, niti mu se mole – dok ne zagusti! Ali kad to čini praktični vjernik, čovjek se mora upitati; pa, dobro ljudi, kud ide ovaj svijet? Da nije možda – skrenuo…?
Da, da, teško je običnom i neukom smrtniku shvatiti što se oko njega događa, međutim, ako se potrudi i malo dublje zaroni u svoju nutrinu – u vlastitu dušu – možda otkrije i spozna… Otkud započeti rješavati ukorijenjene probleme?
Kako uopće započeti uvoditi red u vlastitom neredu?
Čovjeku je mučno kad vidi u što smo se pretvorili, kad vidi tko nam sve kroji sudbinu, kad sluša tko mu prodikuje o osobnom i o društvenome moralu. A tek o poštenju! Dok ga vijesti s radija, s malih ekrana, iz tiskovina i internetskih portala bacaju u očaj.
Sve, gore od gorega – sve, strašnije od strašnijega. A, samo zato, jer se u Hrvatskoj još nije pojavio; ni moralni ni politički autoritet – narodu kao uzor. Odnosom prema poslu – mnogi ‘uvaženi i odgovorni’ – ponašaju se – neodgovorno.
Otvaramo novine sa zebnjom što će iz njih iskočiti. Redovito čitamo o kriminalu, o zlu: em, kravlje ludilo – em, ptičja gripa – ako nije ptičja gripa tad je svinjska gripa, svinjska kuga, svinjski vrbanac, prijeti nam tigrasti komarac sa svojim opasnim Zika virusom, a ako nije ništa od navedenoga za promjenu nas počaste – salmonelom…
Razbojstva na ulicama su svakodnevna, ubojstva i nasilja nad ženama su kao reći dobar dan, jer tiskovina bez mafijaških obračuna, pljački banaka i kladionica nije tiskovina vrijedna čitanja, dok silovanja, pa i vlastite djece, svakodnevna su pojava. Silovatelji više ne biraju ni dob ni spol – nije važno koja je rupa – važno je silovati.
Hoće li nam Turska biti uzor koja predlaže zakon o nekažnjavanju silovatelja djevojčica mlađih od 15 godina. Istini za volju, ni naši pedofili i silovatelji ne gule bog-zna-kako rigorozne kazne. Zašto je to tako? Pa, valjda zato što smo mi jedno uljuđeno, stabilno i demokratsko društvo!
Kad već nije valjao socijalizam – vladavinu prava i hvatanje u koštac s društvenim devijacijama trebale su provoditi sve dosadašnje demokratski izabrane vlasti, a ne samo ova, aktualna, Plenkovićeva, vlast.
Krucijalno pitanje u Hrvatskoj jest; – zakoni se moraju provodit sve dok se ne izglasuju novi – bolji od dosadašnjih. Amen!
Graničimo s prijateljskim državama, a neki od tih prijatelja posežu za našim teritorijem, međutim, kakvo je to prijateljstvo ako svojataš prijateljevo vlasništvo? Osim Italije i Mađarske, možda se netko sjeća, s kojom smo još državom uredili državnu granicu?
Godinu dana je kako se susjedi od nas ograđuju žilet-žicom. Zar smo šugavi?! Pitanje je: tko je zapravo – u žici, a tko je – izvan žice? Kojeg li apsurda – žicu postavljaju i na naš teritorij. A mi?
Mi smo fina čeljad – mi smo pacifisti. Mi pišemo note. Ali ne one za glazbenike i glazbala već diplomatske note – prijateljskoj susjednoj državi. To što već dvadeset i pet godina čuče na našoj sv. Geri otkuda ne kane tako skoro dići sidro, naše uvažene baš i ne zabrinjava. Valjda misle: ‘što će nam još i strani neprijatelji kad domaćih imamo na pretek’.
Kaže ona domaća: ‘bolje tvoj – bolje ga se boj!’
Naime, nije tuđin došao i oteo naše banke, naše tvornice, našu INA-u, naša rudna bogatstva. Imamo mi naše velike Hrvate koji su se za to pobrinuli i dobro unovčili, a kakvim su se, oko uvoza hrane pokazali već odavno smo se mogli pootrovali i zagnojili livade i polja.
Hoće li ministar Tolušić uspjeti u svom naumu, hoće li raskrinkati ovaj ‘gnojni čir’ i uvesti kakav-takav red oko uvoza hrane u Hrvatsku pokazat će vrijeme. Volio bih da uspije! Poželimo mu sreću, trebat će mu – i nama s njim! Hrvatskoj s ljubavlju, neka se ubuduće piše bez znakova navoda!
