Najvažnije pravilo svakog povjesničara je pitanje objektivnosti i nepristranosti. S takvim nastojanjem treba pristupiti svakoj povijesnoj temi, a s još većim oprezom temama koje se tiču dvadesetog, odnosno druge polovice dvadesetoga stoljeća.
Što je vremenski odmak od proučavane teme duži, veća je i dostupnost arhiva, budući da za neke dijelove povijesti mora proći određeni vremenski rok da bi se otvorili arhivi. Osobno, misao vodilja pisanja za ovaj internetski portal bila je bogata međimurska povijest, sve u nadi da će se i moji sugrađani zainteresirati za povijest našega kraja ili kako se u povijesnim izvorima spominje ‘kraj između Mure i Drave’.
Shvaćajući kako Međimurje ima bogatu povijest, obilježenu važnim ličnostima, slučajno je ispalo da je od objave prvoga članka pa do ovih redaka prošlo nepunih tjedan dana.
Jednoglasnom odlukom Hrvatskog sabora odlučeno je da se 18. studeni obilježava kao Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. U nastojanju da se svaki članak tiče ili barem marginalno veže uz Međimurje, u sljedećim retcima nastojat ću ponešto kazati o bitci za Vukovar i sudjelovanju Međimuraca u istoj.
Živote međimurskih branitelja, koji su podnijeli najveću žrtvu u stvaranju suvremene i samostalne Republike Hrvatske, ne smijemo zaboraviti. Najveći obol u obrani Vukovara, koja je značila i obranu Hrvatske, dali su i Međimurci.
Čitajući više izvora (pritom mislim na intervjue samih aktera događanja) u više navrata saznajemo da su međimurski branitelji u Vukovar upućeni sa svrhom ispomoći. Kao pripadnici tadašnje Policijske uprave Varaždin tj. Policijske stanice Čakovec dana 11. rujna 1991. na put u nepoznato, između ostalih, krenuli su: Dragutin Friščić, Ivan Hižman, Ljubomir Jalšovec, Božidar Košir, Damir Lehkec, Dragutin Lehkec, Antun Mutvar, Vladimir Rojko, Josip Šajnović, Dražen Štefulj, Darko Tišljarić, Mladen Vinko i Ivan Oreški.
Oni su autobusom krenuli put Vukovara gdje su privremeno premješteni na rad u Policijsku upravu Vukovar. Odmah po dolasku uvjerili su se u karakter velikosrpske agresije na Hrvatsku te su odmah uključeni u borbe za obranu grada.
Od sredine rujna, kada JNA uz pomoć paravojnih četničkih postrojbi započinje opći napad, Međimurci s ostalim braniteljima svakodnevno sudjeluju u borbama za grad, sve do pada Vukovara. Nakon što je višestruko nadmoćniji agresor uspio slomiti obranu grada, tragičnu sudbinu doživjeli su i spomenuti Međimurci.
Svi redom posmrtno su odlikovani najvišim priznanjima npr. Spomenicom Domovinskog rata, Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s posrebrenim pleterom, Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom ili Spomen-plaketom Vukovar 1991.
Umjesto zaključka: Vjerujem da spomen Vukovara kod svakog od nas izaziva osjećaj tuge i žaljenja. Ipak, nakon 25 godina sjećamo se žrtve Vukovara, a s herojskim gradom i naših Međimuraca.
Na kraju, treba napomenuti da se ovaj članak ograničava isključivo na poginule u Vukovaru (iznad navedeni) i Borovu Naselju (Josip Šajnović), ali svakako vrijedi spomenuti i primjerice Željka Pongraca i Vladu Štampara, koji su poginuli na prilazu Vukovaru, u mjestu Karadžićevo.
Pritom se nikako ne umanjuje obol i žrtva svih drugih Međimuraca koji su kroz Domovinski rat sudjelovali u obrani Republike Hrvatske. Naš je zadatak da takvu uspomenu prenosimo na najmlađe naraštaje, ali na način da ih ne stavljamo pred gotov čin, nego iznoseći činjenice da sami spoznaju što je značila žrtva grada na Dunavu u obrani Hrvatske.
Ivan Vuk, mag. hist. (1987.), magistar povijesti. Od 2012. doktorand je Poslijediplomskog doktorskog studija moderne i suvremene hrvatske povijesti u europskom i svjetskom kontekstu na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu. Područje njegova posebnog interesa je hrvatska (međimurska) povijest s kraja 19. i početka 20. stoljeća.
