Znam, sjenke su tvoje moj put, utaban, prijeđen i tih. Moj put pun je tvojih sjenki, prvom sumraku sličan. Sumrak na tvojem licu je poput mojih sjećanja. Sjećanja me peru u potoke, sve se slijeva. U daljini svaki put moja duša pjeva. Duša pjeva, nema ljepše tišine. To je moja pjesma. O mojoj ljubavi. I o nama…
Ovo su stihovi ispisani na tvojem grobu. Palim veliki lampaš, a naš šestogodišnji sin nespretno vrti poklopac na drugom. Gledam u svjetlost, sva se razlijala po površini. Suze nijemo iskrivljavaju sliku četvrtaste površine. Znam da si s nama i da nas je život samo fizički razdvojio. Učinio je to kada smo se najviše voljeli, a život, puno godina zajedničkoga života, isplanirali smo u detalje. Nismo si željeli brda i doline.
Željeli smo samo biti zajedno. To je tako skromno bilo tada. Tako dovoljno i lijepo. Ovo što se muči s poklopcem lampaša, to je naš sin. Nije ti bilo suđeno držati ga u rukama. Ali ništa zato. Čuvaj ti njega i mene s neba u svakom trenutku. Jer, znaš i sam, trenutak je dovoljan, pa i još manje od toga da se život razbije u tisuću komadića.
Eto, to ti pričam svaki put kad dodirnem hladni kamen i spoznam da je toplina ono u srcu. Sve ostalo su stvari, prolazne i tako beznačajne kad srce podrhtava od praznine i hladnoće. Još te isto volim. Ti razumiješ, to si uvijek znao. Neke stvari u životu se mijenjaju i teško je protiv toga…
Samo da ti kažem da te još jednako volim i za sada ne želim da se to mijenja… Nego, danas sam tužnija nego inače. Jako sam tužna. Baš imamo peh, naše dijete i ja. Danas sam ga pokupila u vrtiću i svratili smo kupiti neke namirnice. Jedva smo se sparkirali i ugurali između dva velika auta. Za dlaku sam izbjegnula da me ne udari stražnjim dijelom auta mladić koji je izlazio s moje lijeve strane. Možda sam morala sačekati da izađe?
Ma radilo se samo o toleranciji tko će propustiti koga. Staklo s prozora je skliznulo i doviknuo mi je: – Kravo, umalo da te trknem. Kao da mi nije dosta budala u životu! Misli malo i na dijete kad sjedaš u auto! Znaš, dragi, trebala mi je tableta da se smirim.
Taj glas…, to je bio mladić koji je umalo ubio nas troje. Nije me prepoznao. Uostalom, nikad me nije ni vidio uživo. Meni je svaki dan njegova slika pred očima. Koliko god da je bio mlad, nikada mu nisam oprostila onih njegovih dva i pol promila. Valjda je već i zaboravio onih nekoliko mjeseci zatvora.
Da, poručio mi je neka mislim na svoje dijete. Da je netko na njega bar malo mislio, da je prepoznao u njemu još nedoraslo dijete čiji se ego povećavao svakom popijenom čašom alkohola… da se povećavala hrabrost i sigurnost za upravljačem…
Morala sam ti to ispričati, jer me boli srce. Boli me upozorenje nek’ mislim na svoje dijete. Što bih dobila s time da sam ga podsjetila da je tom djetetu upravo on ubio oca? Što bih dobila s time, ako se ničega ne sjeća? Molim te, čuvaj ti nas, jer čuvamo i mi tebe.
To nam jedino preostaje, ljubavi. Vjerovati da će anđeo čuvar, ako ustreba, dobro obaviti svoj posao.
