Ako nam je suđeno da smo na demokratskim izborima izabrali baš ovakvu vlast nemamo razloga biti nezadovoljni. Sami birali – sami izabrali. Sad nam se valja nadati boljemu nego je bilo do sada, ali…
…ali, možemo li biti sigurni u pravi izbor kad su u proteklih nepunu godinu dana ovo, tek, drugi parlamentarni izbori s nešto drukčijom Vladom. Zapravo, možda ni svjesni nismo kakva nas je sreća pomazila što onaj čuveni prijašnji “Ugovor” između Mosta i HDZ-a nije imao ni sličnosti ni težinu “koalicijskog sporazuma”.
Ipak se dokazalo da; nije šija – nego vrat! I tako nas je od sveopćeg bezakonja spasila procedura. Da procedurom nije točno propisano što nam je činiti danas bismo, brat-bratu, imali treću ili, zašto ne?, četvrtu vladu – u svega desetak mjeseci.
Ne, ne možemo poreći da prijašnjoj garnituri vladajućih nije krenulo. Krenulo je, krenulo, pa onda skrenulo – sa zamišljenog im pravca.
Autori vlastite “eutanazije” – što bi svakako valjalo patentirati, možda, i Ustavnim zakonom zaštititi – u povijesti demokracije bit će upamćeni kao prvi koji su se tomu domislili. Jer, priznat ćemo, biti u nečemu PRVI nije mala stvar. To se dragi moji pamti!
Zapravo, tko nam što može? Nek’ se ‘dušmani’ žderu i nek’ nam zavide na originalnosti? Rekli bi ljudi; ima se – može se. Nek’ se vidi raskoš i bogatstvo – vlastitih ideja i stavova. Lijepu našu, kao europsku državu, kako novi premijer naglašava, krasi stabilna demokracija s trodiobom vlasti; Zakonodavnom, Izvršnom i Sudbenom vlasti. U Ustavu RH uistinu tako piše.
Međutim, osobito, nitko od političara ne spominje četvrtu, onu, najutjecajniju vlast, a koju građani ne biraju. Džojstik kojim se njome upravlja, kako je i red, je u inozemstvu. Bogatstvo Božjeg vrta je ogromno, a izreka kaže da je “put do raja popločen dobrim namjerama” – a posut je trnjem. Zorno su nam to pokazale sve naše dosadašnje vlade. Svaka od njih, tako su se barem deklarirale, imala je dobre namjere, a građani su se proveli – “k’o bos po trnju.”
Primjetno je da nas u svakodnevnom životu prate narodne poslovice. Pa, ako je vjerovati poslovicama iliti sentencijama, odnosno gnomama kao sažetim mudrim porukama, kažu, “dobar glas se daleko čuje.” Naravno, znamo da “svaka medalja ima dvije strane”, pa je antipod dobrom glasu koji se daleko čuje – “loš glas se čuje još dalje”, zapravo – čuje se predaleko.
Za mnogo toga lošega u državi narod, a i poneki političari upiru prstom u naše pravosuđe. Nikoga to ne čudi, jer narod nije taj koji bira i postavlja suce. Postavljaju ih političari. Oni su Alfe i Omege društva kao takvog, društvenih kretanja i mnogih skretanja u Lijepoj našoj.
Ovih se dana vodi rasprava u Saboru o novom Zakonu o sudstvu, o umreženosti i korupciji u pravosuđu itd., itd. I, upravo kad je oporba zaoštrila retoriku na tu temu predlagač zakona je – rekli bi naši celebriti – na ”finjaka” povlukao “ručnu” lukavo sugerirajući zastupnicima da “vraga ne treba, baš naglo, povlačiti za rep!”
Naravno, rasprava o sudstvu nije mogla mimoići dvogodišnju “zvijezdu” istarskog sudovanja i nedavnu nepravomoćnu presudu jednom četveronožnom lajavcu koji svojim lavežom svojoj susjedi na slamku pije krv. Susjeda Veselka nije baš vesela što lajavi “Kudrov” ne kuži da jojnjegov lavež ždere živce, pa preglasno laje, a ni njegov vlasnik to ne kuži.
Ni uplaćeni novac u sudsku blagajnu za mjerenje decibela “Kudrovog” laveža njegovu vlasniku nije pomogao u sudskoj presudi, jer inatljiva susjeda uređaj za mjerenje buke ne želi u svome domu. Kao epilog; “Kudrov” mora prestati lajati ili migrirati. Drugog rješenja nema – stav je gospođe susjede V. E, to se zove INAT!
No, i vlasnik lajavog “Kudrova” bi barem mogao pokušati razumjeti svoju inatljivu susjedu, jer “od inata nema goreg zanata”. Takvi ili slični odnosi među susjedima nisu nikakva novost i vjerni su pratilac svake društvene zajednice kroz čitavu ljudsku povijest. Svaka vrsta, pasmina, rasa… na čitavoj kugli zemaljskoj ima svoj jedinstven način komuniciranja i međusobnog (ne)razumijeva ma gdje prebivala.
Međutim, ljudi ne bi bili ljudi da – inateći se jedni drugima – najjednostavnije stvari ne zakompliciraju. Je li, kako kaže knjiga, međuljudskom nerazumijevanju, uistinu kumovala gradnja čuvene babilonske kule (kad su se graditeljima zapleli jezici) da se do dana-današnjeg više međusobno ne razumiju ili je, zapravo, riječ o mitu. I, kolikogod čovjek bio razumno biće, ponekad je baš nerazuman.
Na ovome našem kvrgavom poluotoku nije nepoznato suđenje nekoj od životinjskih vrsta. Pred točno 113 godina ni manje ni više, sudilo se jednom jazavcu. Je li istarski “Kudrov” kao okrivljenik doveden u sudnicu ne znamo, ali – kako kaže knjiga – neki David je prije sto trinaest godina – jer mu je živina u polju pojela kukuruze – u vreći u sudnicu donio pravog-pravcatog živog jazavca.
Eto, povijest se, poput mode, ponavlja pa se nakon stoljeće i kusur godina ponovila sa suđenjem psu i pomalo se ružno s akterima ovoga slučaja našalila. Bravo! Psi cijeloga svijeta glasaju se svojim internacionalizmom – ‘VAU-VAU’. Na svim meridijanima i svim paralelama globusa psi se međusobno savršeno razumiju što nije slučaj s ljudima.
Engleski jezik je u međunarodnoj komunikaciji najdominantniji. Našu uobičajenu i svakodnevnu poštapalicu “opaa…!” – praveći se većim Englezima od samih Engleza – na engleskom jeziku se piše “wow” – mlađi naši naraštaji izgovaraju – “vaauuu”. Što o ovome misli prokazani i osuđeni “Kudrov” i je li zbog plagijata njegovog jezika srdit, javnosti nije poznato, ali…
Sreća da se na suđenju “Kudrovu” netko nije dosjetio utvrđivati na kojem je to jeziku osuđeni “Kudrov” lajao. Da jest? Dobar glas se daleko čuje, i, eto, posla za Guinnessa!
