(Zar uistinu treba lagati, odnosno, koja je svrha ljudske iskrenosti ako mu ona samo nanosi štetu?)
Znamo, barem vjerujemo da je tako, roditelji, učitelji, tumači svih vjeroispovijesti i svi koji na bilo koji način sudjeluju u odgoju, od najranije životne dobi uče djecu (tumači, naše, katoličke vjere pogotovo) da budu dobra, poslušna, iskrena, pobožna, da budu ponizna a ne ohola kako bi izrasla u poštene i čestite ljude.
Tako nekako ili slično glasila bi teorija o odgoju i obrazovanju djece, odnosno, roditeljska želja, kad jednom stasaju, da im potomci budu i fizički i mentalno zdrave osobe.
Odgojeni, kako se kaže, po Božjim zakonima (to se podrazumijeva) s pravom se očekuje da budu pošteni, moralni, ponizni i, naravno, odgovorni ljudi.
S obzirom na vrijeme u kom živimo, s uznapredovalom sveopćom grabeži na svim razinama i u svim segmentima društva – upitajmo se (samo iskreno molit ću lijepo!) – ima li smisla (ovo ‘ima li smisla’ ne uzimati bukvalno), dakle, ima li smisla biti iskren? Biti iskren bilo gdje, bilo pred kim i u bilo kojoj prilici? Osobito bismo to mogli pitati one iz javnoga života?
Uistinu, koja je svrha iskrenosti političara (osobito u Hrvatskoj!) kada ga istog trenutka političke kolega (ne i prijatelji, jer, kažu, u politici nema prijateljstva već samo i jedino postoji interes!) proglase naivcem i populistom koji skuplja jeftine političke poene.
Okrenemo li se oko sebe za puno krug (360 stupnjeva) teško ćemo zamijetiti točku na kojoj bi nam pogled zastao s mišlju: ipak treba biti iskren, braniti svoje stavove ne mareći na sve “moraliste” koji će vas dočekati na nož.
Jer svijet je prepunom licemjera i prevaranata dok iskrenost danas “ne vrijedi ni pišljiva boba.”
Laž, obmana, prijetvornost i podvale su visoko cijenjene osobine mnogih, dok lopovluk, krađa i pljačka kao svakodnevna praksa u Hrvatskoj dobili su šaljivi nazivnik = OTUĐIVANJE!
Imati potrebu biti iskren čovjek se izlaže zgražanju dvoličnjaka i osudi javnosti. Svakako će vas proglasit dvorskom ludom, osobom kojoj fali daska u glavi, budalom, dok će lopuže, prepredenjake i dvoličnjake uvažavati kao ugledne građane.
Da, takvo je vrijeme već odavno zavladalo u našoj domovini. Osobito, kad je riječ o našoj političkoj sceni.
Općepoznato je – i bez najnovije ‘uspravnice’ Baltik-Jadran – kamo Hrvatska prirodno gravitira i kamo kulturno pripada. Naravno, pripadamo srednjeeuropskom kulturnom krugu, a ne Zapadnom Balkanu kamo nas europski birokrati uporno svrstavaju. Mi smo Mitteleuropa. I točka.
Istinabog, ne bi nam škodilo da malčice revidiramo naš duboko ukorijenjeni socijalistički mentalitet.
Znate kako se ono nekad govorilo, a ostalo u nama kao loša navika: “Malo radi – puno kradi – i pošteno živi!”
Eh! Kad bismo se samo malo potrudili, otarasiti se rasprava gdje je čiji ćaća bio nekih godina… bili bismo pravi Mitteleuropljani.
Griješili bismo dušu kad bismo zanijekali da među političarima nema iskrenih osoba. NE, to nikako. A znamo i kako su se neki od naših političara zbog svoje iskrenosti proveli.
Proveli su se – kaže poslovica – “ko bos po trnju”, jer ih je njihova iskrenost stajala… selidbe… iz “političke kuhinje” u…
Zbog počinjenja kaznenog nedjela, umjesto da u Lepoglavi gule zatvorsku kaznu, gulili su krumpir – u javnoj kuhinji. Oni drugi koji nisu priznali krivicu, eno, i danas uživaju na friškom zraku u punoj slobodi.
Da, biti iskreni i svoju iskrenost braniti argumentima, a ima i toga, oduvijek je bilo teško i mukotrpno, jer su ljudi potkupljivi i za novac su spremni, čak, i lažno svjedočiti.
Na kraju, a o iskrenosti je ovdje riječ, kakav zaključak se nameće?
Ni onaj gospodin “prvotni” – zbog svojih iskrenih stavova o ženi kao ljudskom biću i njenom mjestu u društvu – vjerojatno nije računao na žestoku reakciju javnosti. Osobito ne od muškog življa.
Ili možda jest?
No, bilo kako mu drago, čovjek je bio iskren, izrekao ono što, vjerojatno, većina iz njegove branše misli o ženama kojih se ne odriču jer ih trebaju za štošta u životu, a ni njegove kolege, osobito ne njegovi pretpostavljeni, nisu ga demantirali.
Eto, prije samo nekoliko dana saznadosmo za još jedan primjer iskrenosti jednog političara. Pisali su tako portali kako je jedan od ministara u trenutno “tehničkoj” Vladi sasvim iskreno poželio da svi članovi ogranka njegove stranke kojemu je slučajno on na čelu svoje preferencijalne glasove na rujanskim izborima daju njemu kako bi gospodin bio siguran da će i u budućem sazivu Sabora, možda, čak, i u budućoj Vladi imati zagarantirano mjesto.
Međutim, uzalud mu njegova iskrena želja i postignut dogovor s ostatkom članstva kad glavni tajnik stranke nije tako mislio već ih je zbog toga ukorio, pa su promptno odustati od dogovora. Otprilike tako biva kad se radi po svome ne pitajući glavešine za mišljenje.
S druge, pak, strane bivši premijer, gospodin Milanović, u svojim nedavnim javnim istupima o nekim domaćim političarima ali i političarima iz susjedstva, bio je, kaže, brutalno iskren. Hoće li mu, na skorašnjim rujanskim prijevremenim parlamentarnim izborima, ta njegova iskrenost koristiti ili štetiti uskoro ćemo vidjeti.
Zar uistinu treba lagati i služiti se poluistinama?
Jer, kako u podnaslovu ove kolumne stoji: “Koja je svrha čovjekove iskrenosti ako mu ona u ovom lažljivom svijetu samo nanosi štetu?”
