Briljantni uspjesi naših športaša na Olimpijskim igrama u Brazilu, još jednom su potvrdili kako su športaši naš najbolji proizvod. Daleko bolji, prepoznatljiv i cjenjeniji od većine hrvatskih političara. Usporedimo samo Saru Kolak i Jadranku Kosor. Ili Josipa Glasnovića i Bojana Glavaševića.
Ministar Miro Kovač, onako oštro i snažno, kako to samo on zna i može, priprijetio je srpskom premijeru Vučiću, da neka ako dođe u Hrvatsku sa sobom ponese popise hrvatskih državljana koji se nalaze na srpskim uhidbenim nalozima. Mogu misliti kako se Vučić tome ‘smejao’, da se Avala tresla i ‘ladna’ Morava podivljala.
Trebao je Kovač poručiti Vučiću da ako dođe u Hrvatsku sa sobom donese četkicu za zube, ručnik i brijači aparat, jer mjesto mu je u zatvoru, zbog svega onoga što je činio i govorio krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Naravno, da to Kovač zbog Bruxellsa, Beča i Londona to ne smije.
Ali zato Sara Kolak smije baciti koplje dalje od engleskih, belgijskih i drugih bacačica koplja. Sandra Perković smije diskom prebaciti dužine suparnica iz Amerike, Njemačke, Rusije, Belgije i drugih zemalja koje nam drže propovijedi kako i što možemo i smijemo.Briljantni uspjesi naših športaša na Olimpijskim igrama u Brazilu, još jednom su potvrdili kako su športaši najbolji hrvatski proizvod.
Daleko bolji, prepoznatljiv i cjenjeniji od velike većine hrvatskih političara. Usporedimo samo Saru Kolak i Jadranku Kosor. Ili trapaša Josipa Glasnovića i Bojana Glavaševića. Upravo SDP-ovci Milanović i Jovanović koji su izrađivali nekakav zakon o športu, najavljuju Glavaševića kao budućeg ministra kulture i športa. Koliko vrijedi Glavašević moglo bi se utvrditi njegovim transferom u inozemstvo. Ako ga prodaju kao Marka Pjacu ili Marka Roga koji su proizašli prema SDP-u iz nogometne močvare koju su oni željeli očistiti, svaka im čast i više nikada neću napisati niti jednu riječ kako nije nikakav.
Političarima, poglavito onima iz dvije vodeće partije, cijena i ugled padaju iz dana u dan, a pogotovo u ovo predizborno vrijeme, kada svojim istupima pokazuju kako niti malo osjećaja nemaju za život većine državljana. Ali imaju osjećaja za osigurati si fotelje u Saboru ili Banskim dvorima i ministarstvima.
Sve što obećavaju da će učiniti mogli su lako u godinama kada su obnašali vlast, mogli su do pred nekoliko mjeseci. SDP je u dužničko ropstvo i pod blokade računa i svih prihoda stavio stotine tisuća ljudi, a HDZ i MOSD nisu ništa učinili da to spriječe ili ukinu zakonske ili druge uredbe.
SDP, HDZ i MOST tri stranke koje se nadaju ponovno vladati osiromašenom, poniženom, opljačkanom i raseljenom državom niti i primislima nemaju ukinuti Ovršni zakon, FINU i niz drugih stvari koji guše hrvatskog čovjeka, a time samim i gospodarstvo.
Ne razumijem kako političari, statističari i većina medija mogu govoriti o padu nezaposlenosti, povećanju zaposlenosti, o smanjenju odlazaka ljudi u inozemstvo i drugih pokazatelja o sve boljem životu u Hrvatskoj. Istina i to nepobitna je kako su pad nezaposlenosti i porast zaposlenosti rezultat odlaska ljudi na rad u druge države i logično oni se brišu iz evidencije, a potom slijedi statistika.
Da ljudi ne odlaze u druge države raditi jednako tako je laž. Razgovaram s poduzetnicima koji imaju posla preko glave, a nemaju radnike, jer sve što je moglo, otišlo je. Kaže neki dan Pavlic iz Goričana kako ima puno radova i posla ali ih ne može preuzeti jer nema radnika, Debelec iz Selnice trebao bi dvadesetak težaka, ali ih nema niti za lijek. Nema tko od međimurskih radnika svinje klati, brusiti, švasati, drejati, pločice keramičke postavljati, zidove ličiti i drva piliti. Sve je to rezultat rada hrvatskih političara, poglavito onih iz državnog vrha koji su obezvrijedili hrvatskog težaka, doktora, medicinsku sestru, zubara….
HDZ kaže kako će otvoriti 180 000 radnih mjesta. Pa gdje to i tko bi to radio za plaće od kojih se ne može živjeti ili još istinitije često puta bez plaća.
U austrijskom Kalsdorfu mesar zasluži 2400 eura mjesečno, a kod nas toliko kuna i to ne sigurno da će ih dobiti.
Slušam kako se u Međimurju i Hrvatskoj puno gradi i graditi će se novcima iz raznih EU fondova. Siguran sam kako Hrvatskoj Europa niti jedan euro ne daje na lijepe oči i riječi, nego će nas to koštati puno više na drugom mjestu.
Što sve zbog tih eura iz EU fondova nećemo trebati propustiti kako bi Srbija ušla u EU, koliko hrvatskih branitelja zatvoriti ili barem optužiti, koliko izbjeglica s bliskog i malo udaljenijeg Istoka zbrinuti, ne pitati za Svetu Geru, zemljište preko Mure i Dunava.
Bankama udovoljiti što god zatraže i požele, ne pokretati nikakve sudske sporove protiv banaka i štedionica koje su uništile brojne hrvatske obitelji i ne izdavati nikakve uhidbene naloge protiv srpskih zločinaca koji su Hrvatsku ubijali, palili i rušili.
Koliko ćemo morati nekvalitetnog voća, povrća i mesa uvesti iz zemalja koje Hrvatsku nisu željele kao samostalnu državu, dok će naše trunuti na poljima, ako uopće za par godina bude hrvatskog polja. Župani, ministri, premijeru i predsjednice bolje je graditi polako svojim novcima i snagama, nego brzo sa judinim novcima.
Radujem se kako se razvija Mursko Središće, napreduje Selnica, svijetli Sveti Martin na Muri i žari Štrigova. Berba je na vidiku, Dinamo u Ligi prvaka, Blanka ponovno u formi. Jedino se srce pape Franje ne smekšava i svojim postupkom da o njemu govore oni koji su ga proganjali za života, blaženog Alojzija Stepinca pritišće mrtvog, a hrvatski katolički i kršćanski puk žalosti.
