Devedeset prve mnogi smo ostali kod kuće raditi i kroz ‘ratni porez’ i na druge načine našim bojovnicima omogućiti da imaju što jesti, piti, pušiti i na kraju očuvati im domove u koje će se vratiti nakon što poraze okupatore. Mladi su otišli u svijet školovati se jer novoj Hrvatskoj potrebni su školovani ljudi
Ako i nikoga više ne pobjedi na Eurospko rukometnom prvenstvu u Poljskoj, Hrvatska rukometna reprezentacija učinila je velike stvari. Prvo, uvrstila se među četiri najbolje ekipe starog kontinenta što u stvari znači i među četiri najbolje reprezentacije u svijetu, jer ipak Egipat, Tunis, Maroko, Kina, Koreja i Japan i nisu nekakve rukometne veličine. A gdje su Srbija, Slovenija, BiH, Makedonija i Crna Gora, pitam one koji su već nakon drugog kola u Poljskoj Hrvatsku opisivali kao hrpu jada?
Svaka čast izborniku, stručnom stožeru i igračima koji nisu nikakvi ‘kauboji’ kako im govore oni kojima riječ Hrvatska teško prelazi preko jezika na svemu ostvarenome u domovini svetog Ivana Pavla II. čovjeka koji je Hrvatsku ljubio više od većine Hrvata, Hrvatica i nacionalnih manjina u njoj. Svaka čast predsjednici države Kolindi Grabar Kitarović koja je došla na utakmicu protiv prijateljske i dobre Poljske.
Pohvale organizatorima ‘Vincekovih pohoda’ po Međimurju koji su pokazali kako su više i veći od onih koji su govorili kako je samo jedan pohod pravi. Sonjin je bio najveći, Mikecov najraznovrsniji a Crnčecov najveseliji!
Tomislav Karamarko, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice i prvi čovjek Domoljubne koalicije održao je predizborno obećanje kako će Međimurje dobiti barem jednog ministra. Učinio je to na veliko razočarenje pobožnih kršćana i katolika u Međimurju koji uvijek u vrijeme izbora nakon Svete mise brže bolje pohitaju na glasačko mjesto i svoj glas daju strankama koje bi najradije da Katoličke crkve nema, koji su htjeli ubiti kardinala i hrvatskog patnika Alojzija Stepinca, koji propagiraju isto spolne brakove, ne mogu smisliti pokret ‘U ime obitelji’ i koji u dvadeset godišnjoj vlasti u Međimurju nikada nisu niti jednom Međimurcu ili Međimurki dali da bude ministar.
Nisu ti Međimurci i Međimurke koji Gospu nazivaju ‘triput slavnom’ i koji su revni, vrijedni i primjer ostalima čestitali Tomislavu Karamarku i Darku Horvatu, nego su počeli propitivati gdje je to Darko bio ’91’. Kažu tri put pobožni i ponizni Međimurci i Međimurke koji u fušu zarađuju više nego na radnim mjestima i tako potkradaju državu u kojoj moraju živjeti, a što su vjerno prenijeli i zapaprili ljevičarski i jugo nostalgičarski novinari iz zavičaja i domaje, kako je Darko zbrisao u Sloveniju dok su drugi odlazili na bojišnicu. Baš ‘pravi pitaju’. Ali evo im dio odgovora.
A gdje smo mi bili ’91’ koji isto tako nismo bili na bojišnici? Radili smo i kroz dodatnih 10 posto ‘ratnog poreza’ i na druge načine pomagali da naši bojovnici, poglavito dragovoljci i HOSovci imaju na ratištima što jesti, piti, pušiti i staviti na sebe. Zar smo trebali ostaviti domove? Kamo bi se vratili ponosni hrvatski ratnici? U zatvore kamo ih nemilosrdno trpaju ljevičarski suci, državni i drugi odvjetnici i doušnici? Mnogi su kao i Darko Horvat otišli u škole jer novoj Hrvatskoj trebali su školovani ljudi koji će nakon što hrvatski branitelji protjeraju okupatora graditi novu Hrvatsku.
Zanimljivo kako Međimurci i Međimurke, pobožniji i od Joakima i Anugi renijeli i malo hrvvatskoh patnika Alojzija stepinca, Hrvatsku ljubio više od većine Hrvata, Hrvatica i nacionasvete Anđele Merici i Stjepana Prvomučenika, nisu pisali pisma i pitali gdje su bili ’91’ kada kada su ministrima imenovani Branko Grčić, Željko Jovanović, Tihomir Jakovina, Milanka Opačić, i drugi. Najmanje što sam očekivao od Zgrebecove i Damjanovičke je kako će kod izglasavanja povjerenja novoj hrvatskoj Vladi i ministrima biti barem suzdržane, zbog novog ministra iz njihovog Međimurja.
Međutim te crveno naranđaste zastupnice bile su protiv Vlade u kojoj će biti čovjek iz ‘črlenog’ Međimurja, nakon Marijana Ramuščaka, drugi ministar iz Međimurja. Kaže mi prijatelj Franjo kako je Karamarko postavivši Horvata za ministra, posramio Zorana Milanovića. Nije ga posramio, kažem ja, jer Milanović nema srama. Da ima obraza bio bi kada su on i njegovi bili na vlasti postavio nekoga iz svoje ‘crvene utvrde med Murom i Dravom’ postavio za ministra ili ministricu.
Karamarko je nagradio onih dvadesetak posto međimurskih ljudi koji su glas dali Domoljubnoj koaliciji i pokazao kako je veliki i mudar čovjek. Vjerujem kako će biti mudar te neće samo tako na pokliče ‘crveno naranđastih’ i bezbojnih laburista smijeniti ministra Miju Crnoju, kojemu su prebrojili nekoliko sitnih propusta, ali nisu svojima koji ih imaju na tone. Popusti li Karamarko kod Crnoje na red ćemu doći drugi, jer Milanović i njegovi imaju širi popis onih koji im se ne sviđaju jer više vole Hrvatsku nego region.
