FILIP LUČIN Stekao titulu ‘Super Randonneur’ koja se dobije nakon što se odvoze ‘breveti’

Zaljubljenika u biciklizam Filipa Lučina (43) iz Čakovca već smo predstavili na stranicama lista Međimurje, povodom njegovog uspjeha 2021. kad je u 365 dana odvozio 10.000 kilometara

Od tada se skupilo  više od 250 novih vožnji i oko 22.000 novih kilometara, a nedavno je stekao i titulu “Super Randonneur” koja se dobije nakon što se odvoze breveti, organizirane vožnje po zadanoj ruti koje treba završiti u predviđenom vremenu uz registraciju na kontrolnim točkama. Tim povodom smo ponovno popričali s Filipom koji nam je detaljnije ispričao o brevetima i svom uspjehu. 

– U Hrvatskoj je to relativno mlada disciplina biciklizma, ali imamo živu scenu po kojoj se ističemo i u svijetu. Krovna organizacija brevetaštva je u Francuskoj. Svatko tko u jednoj sezoni uspješno završi brevete od 200, 300, 400 i 600 kilometara, zasluži titulu “Super randonneur” i za to se dobiva komemorativna medalja. Ja sam se za to odlučio jer se organizirala i memorijalna serija breveta za kolegu biciklista Matiju “Savu” Kovačevića  kome će uskoro biti druga obljetnica od kako nas je napustio, pojašnjava nam svoje motive Filip.

Prvi brevet  dužine 300 km odvozio je u Istri u rano proljeće, a dio vožnje pratila ga je i bura s udarima od 50 kilometara na sat. Nakon toga vozi brevet dužine 200 kilometara i to u Međimurju. Vozilo se u čast preminulom Matiji, a do cilja su od 31 vozača uz Filipa došla još samo dvojica.  

– Odmah zatim bio je najduži brevet od 600 km koji je iz Svete Nedelje vodio do Vesprima u Mađarskoj i nazad. Ovu sam vožnju završio u 33 sata s minimalno spavanja i čak dva bušenja gume. Najteži brevet je bio onaj od 400 kilometara, u Slavoniji, koji nas je tri puta vodio na Papuk i njegove prijevoje i čak preko Krndije i Požeške gore. Uz mnogo uspona, polovica ove vožnje odvijala se noću, ističe nam Filip te dodaje:

-Svaka od ovih vožnji imala je svojih specifičnosti, no sve su tražile upornost te dobru fizičku i mentalnu izdržljivost, ali su zauzvrat nudile zanimljive krajolike i ljude, doznajemo od Filipa. 

Filip s nama dijeli i jednu anegdotu s putovanja:

– Najviše pamtim jednog mladog i “veselog” Mađara koji mi je svesrdno pokušavao pomoći pri zamjeni zračnice u gluho doba noći, unatoč tome što ja ne govorim Mađarski a on ne govori ništa osim Mađarskog. Na kraju smo se nekako sporazumjeli i srdačno pozdravili, ja sam nastavio u noć a on na feštu, priča nam Lučin.
Za kraj smo upitali našeg sugovornika o planovima za dalje pa nam je otkrio:

– Imam svoju “vreću” ruta u koju skupljam ideje koje ostvarim kad i ako mi se poklope uvjeti. Ne volim baš planirati jer ljudi planiraju a život se na planove nasmije. Ponajprije želim i dalje uživati na biciklu, otkrivati nove krajeve i nove ljude, pogotovo sad kad više nemamo graničnih kontrola prema susjednim zemljama, zaključuje ovaj uporni biciklist. 

*Preuzeto iz Lista Međimurje broj 3.535