ROBERT ZVER Posao dimnjačara često spašava živote i imovinu, ali nažalost mnogi ga još shvaćaju olako

Prvi simptomi su vrtoglavica i mučnina, nakon toga dolazi do zamućivanja vida kao kod visokog tlaka te slijedi opća slabost, a smrt nastupa u vrlo kratkom roku. Neprimjetni ubojica je ugljični monoksid, plin bez boje i mirisa čije molekule se vežu na crvene krvne stanice te priječe da kisik dolazi do tkiva i organa, a svake godine u Hrvatskoj se njime otruje više ljudi

Međutim, opasni ubojica može se držati pod kontrolom i to zahvaljujući redovitom čišćenju dimnjaka te redovitim servisima plinskih bojlera, otkriva nam strahoninčanin Robert Zver (49), poznati međimurski dimnjačar iz još poznatije dimnjačarske obitelji. Uz Roberta, čišćenjem dimnjaka bavi se i njegov brat Radovan Zver te bratići Ivica Zver i Zdravko Zver, a tajne zanata u obitelji se prenose s koljena na koljeno. Naš sugovornik je crno dimnjačarsko odijelo obukao prije 31 godinu, a kako ističe, dimnjake nije čistio jedino kad je služio vojni rok. 

Posao dimnjačara često spašava živote i imovinu, ali nažalost mnogi ga još shvaćaju olako. 

– Plinski bojleri se servisiraju po principu “uradi sam” uz pomoć kućnih prijatelja, a dimnjaci se čiste u vlastitom angažmanu pa kad ovlaštene osobe pokucaju na vrata, nastaju problemi. Ljudi često kupuju i četke za čišćenje na sajmu pa sami “očiste dimnjak”, a sve kako bi se uštedjela koja kuna. Međutim, zbog nestručnog čišćenja je bilo situacija u kojima je došlo do zapaljenja dimnjaka te posljedično samog objekta, a onda štete bude velika. Pojedinci čak nakon takvih nesreća znaju nazvati pa pitati da li možemo retrogradno izdati kakvu “potvrdu” da je dimnjak bio stručno očišćen kako bi se namirila šteta od osiguranja. To naravno ne dolazi u obzir, otkriva nam Robert te dodaje:

– U poslu nailazimo i na probleme sa zapriječenim prolazima do otvora dimnjaka, a ljudi često imaju i nepravilno ugrađene odzračnike prostora. Bilo je i situacija kad su susjedi bili posvađani pa je jedan drugome ugurao krpu u dimnjak, a jednom prilikom u dimnjak je upala i vrana, doznajemo od Roberta. Sve su to opasne situacije koje mogu uzrokovati neželjenim ishodom i većinom se daju spriječiti, a uzrokuju i dodatne troškove. Zbog nepravilnog održavanja i čađe u dimnjaku raste i potrošnja energenata.
– Gašenje bojlera ili orošenost na keramičkim pločicama uz bojler česti su znakovi upozorenja da nešto nije kako treba, ističe Zver te dodaje da kod detekcije ugljičnog monoksida ponekad ne pomažu ni namjenski detektori, pogotovo ako su kupljeni po niskim cijenama na rasprodajama.

A upravo zahvaljujući detektorima, dimnjačarski posao se unazad trideset godina i promijenio. Kako napominje Zver, danas dimnjačari na vrata kucaju s profesionalnim mjernim uređajima za detekciju monoksida čija cijena se penje i na više desetaka tisuća kuna, a uz njih često u ruci bude i prijenosno računalo. Naravno, dobra stara četka za dimnjak još uvijek nije isključena, a u posljednje vrijeme je i sve više u upotrebi.

– Zbog porasta cijena energenata obiteljske kuće se opet vraćaju grijanju na kruta goriva, a i oni koji imaju grijanje na plin često u dnevnom boravku imaju kamin, ako ništa drugo radi ugođaja, doznajemo od sugovornika. Četke zato još uvijek ostaju u “akciji” a posla je puno, za razliku od dimnjačara koji su malobrojni. 

– Stručno čišćenje dimnjaka je obaveza, a kazne za neočišćen dimnjak mogu biti i do 2500 kuna. Međutim kad se zapali dimnjak ili dođe do curenja monoksida s trovanjem, ljudi brzo dođu do zaključka da sigurnost nema cijenu pa se odmah nađu novci i za novi bojler i za čišćenje dimnjaka, ističe Zver. A priča o dimnjačarima, gumbima i sreći?

– Još uvijek se prolaznici love za gumbe za sreću, ali možemo reći da dimnjačari ne donose sreću već spašavaju živote, zaključuje Zver.

*Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3.526