Slavko Vadlja iz Zasadbrega ispričao nam je ponešto o povijesti plesanja u Čakovcu te nekim nepisanim pravilima koja su se poštivala
– Prije je svaki restoran imao plesnjake, plesali su se klasični plesovi. Muški je moral imati kontrolu, voditi ples. Osim toga, moraš osjetiti ritam i moraš osjetiti partnera, no postojao je kodeks ponašanja. I niste prije dolazili ni u diskač u trenirki i tenisicama kao danas. Bilo je stila i kad su se pojavile traperice, to je bio trend jer se i glazba mijenjala, kaže Vadlja.
Uvijek je bio uključen u društveni život, posebno tamo gdje je bila dobra glazba.
– Kada su počele prve plesne škole, bio sam asistent pokojnom Grabariću, siguran sam da ga se mnogi sjećaju. Prva plesna škola bila je tu gdje je sad Međimurka, u Domu JNA. Onda smo prešli u Stari grad, v Rupu, pa smo bili jedno vrijeme u Centru za kulturu di je bil diskač, tu smo delali kak vunbacitelji. U to vrijeme nije bilo zaštitara, a delali smo prek čuvene Lire, najcrnije organizacije u bivšoj Jugoslaviji. Bio sam formalno prijavljen kao majstor rasvjete, ali tak smo delali, bila su takva vremena, prisjeća se.
U to doba više se izlazilo na koncerte i plesove.
– Koncerti su bili u Partizanu, a bil je i diskač s disk-džokejem. On je svaku subotu dopelal kombija, onda smo sve zvučnike nosili na binu, a kad je završilo, sve sami natrag u kombi. Prvi diskač imal je Bajber u centru Čakovca, a onda poslije u Starom gradu. Tam je već bil ozbiljniji diskač, ali je bilo puno vlage. Sve se zavuklo u odjeću, to je bil takšni miris kaj te bog oslobodi, ali nismo na to obraćali pažnju.
Za pijaču smo se sami snalazili i donosili, ali sve je brzo nestalo. Mogel si zgrabiti nekaj u prvih pol vure, onda posle nije bilo ničega. Ali jedva smo čekali tu subotu. Ne tolko zbog muzike nego zbog nekih drugih stvari, ali to je diskrecija kak bi se reklo.
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3707
