Juraj Ignac kaže da se u životu naradio, a sada dane provodi mirno – uz sunce, susjede i glazbu koja, kako kaže, hrani dušu
Kad sunce ugrije i vrijeme dopusti, Juraj Ignac iz Piškorovca ima jednostavan ritual. Izađe iz svoje kuće, sjedne ispred nje i upija zrake sunca. Njegova kućica uredno je i živo oličena, a dvorište mirno – taman za predah nakon, kako kaže, godina rada.
Živi sam, ali tišina mu ne pada teško. Ako mu zatreba razgovor, uvijek se nađe netko od susjeda za kavicu, pivicu ili nešto kratko.
Glazba za dušu
Ipak, uz sunce i razgovor, postoji još nešto bez čega Juraj ne može – glazba. U svojoj dnevnoj sobi pokazao nam je pravo malo iznenađenje: velike zvučnike, miksetu i opremu koja otkriva da iza svega stoji stara navika. Nekada je, naime, puštao glazbu u ugostiteljskom objektu svog rođaka.
Glazba mu je ostala važan dio života pa nekoliko zvučnika ima čak i u spavaćoj sobi. “Sve je to za dušu i srce. Kada je duši potrebno, treba svirati glazba”, govori Juraj Ignac dok pokazuje svoju opremu.
Naravno, dodaje kroz osmijeh, ne svira preglasno. Taman onoliko koliko je potrebno da se srce primiri.
