Povodom Svjetskog dana borbe protiv raka, donosimo inspirativnu priču Zvonimira Živčeca iz Svetog Martina na Muri. Snagu pronalazi u obitelji, vjeri i umjetnosti.
Povodom Svjetskog dana borbe protiv raka, svoju životnu priču dijeli Zvonimir Živčec (64) iz Svetog Martina na Muri, član ILCO grupe oboljelih od raka debelog crijeva. Suprug, otac dviju kćeri i ponosni djed unuke Eme i unuka Petra, Zvonimir je i strastveni slikar i pjesnik – čovjek koji je i u najtežim trenucima pronašao način da se bori, stvara i vjeruje.
Dijagnoza koja je stigla iznenada
Sve je krenulo u studenom 2024., svega nekoliko dana prije planirane operacije koljena. Iznenadni, jaki bolovi koji su se javljali u ranim jutarnjim satima, duboko u desnoj strani trbuha, isprva su upućivali na bubrežne tegobe. No, pregled kod njegove liječnice obiteljske medicine, dr. Svetlane Drobnjak, brzo je promijenio tijek događaja i razbio početne pretpostavke.
„Ne mogu vam ništa sa sigurnošću reći, ali morate hitno u bolnicu“, rekla mu je tog jutra dr. Svetlana. Rečenica koja je, iako izgovorena mirno i profesionalno, označila početak potpuno novog i neizvjesnog životnog poglavlja. Bez odgode je upućen u Županijsku bolnicu Čakovec, gdje je provedena hitna dijagnostička obrada. Upravo su brzina reakcije i pravovremena odluka liječnice bile ključne. U satima koji su slijedili postalo je jasno da se ne radi o prolaznoj tegobi, već o ozbiljnom zdravstvenom stanju koje je zahtijevalo trenutnu pažnju i liječenje.
Od upale debelog crijeva do teške istine
Nakon niza pretraga – ultrazvuka, CT-a i laboratorijskih nalaza, zadržan je na bolničkom liječenju. Isprva se činilo da je riječ o bakterijskoj upali debelog crijeva, dijagnozi koja je ulijevala oprez, ali i određenu nadu. No, nekoliko dana kasnije, tijekom jutarnje vizite, stigla je vijest izrečena bez uljepšavanja i odgode – tumor debelog crijeva, sumnja na viši stadij bolesti.
Unatoč težini izgovorenih riječi, strah nije prevladao. Prije 25 godina već je vodio i preživio još težu bitku s karcinomom, a to iskustvo – zajedno s dubokom osobnom vjerom – ovaj je put donijelo neočekivani unutarnji mir i snagu suočavanja s onim što slijedi.
Dvije operacije i borba s oporavkom
Prva operacija obavljena je 10. ožujka 2025. godine. Međutim, oporavak nije tekao prema planu – već 19. ožujka uslijedila je nova operacija na istom mjestu. Dvije teške operacije u kratkom razdoblju ostavile su dubok trag. Posljedice anestezije i intenzivne terapije stvorile su praznine u sjećanju, dane i tjedne koje danas opisuje kao maglu.
Nakon gotovo mjesec dana bolničkog liječenja otpušten je kući, no borba tada nije završila. Operacijska rana teško je zarastala i zahtijevala dugotrajnu, svakodnevnu njegu. Tek u rujnu rana se konačno zatvorila – kao tiha, ali važna prekretnica koja mu je dala novi zamah i snagu za nastavak borbe.
„Možda je i bolje da mi nisu sve ispričali“, kaže danas.
Vjera, obitelj i prijatelji kao temelj snage
Snagu i hrabrost nalazio je u vjeri – u sebe, u oporavak, u medicinsko osoblje, ali i u Boga. Tu snagu podupirala je i podrška obitelji, koja je od početka bila najvažniji i najčvršći oslonac.
Posebno mjesto u njegovu oporavku imali su prijatelji slikari. Kao dugogodišnji član Likovne udruge Čakovec, LUDM-a Prelog i LIKUD-a Ormož, u tim je krugovima neprestano osjećao blizinu i ohrabrenje. Podrška nije izostala ni od članova Likovne udruge Kula Kneginec, kao ni od brojnih prijatelja slikara iz Slovenije, koji su mu u svakom trenutku bili dostupni.
Veselje zbog svake terapije, ostvarenje malih, svakodnevnih ciljeva i osjećaj zajedništva postupno su se spojili u jednu cjelinu vrijednu spomena i sjećanja. Zvonimir ističe: „Podsjetimo se da se i u najtežim trenucima snaga često pronalazi upravo u ljudima oko nas.“
Umjetnost kao terapija
Odmah nakon što je saznao za dijagnozu znao je da se mora boriti i psihički. Slikanje, njegova dugogodišnja ljubav i strast, postaje istinska terapija. Dijagnozu smatra kao prostor u kojem strah i bol polako gube snagu. Ipak, Zvonimir si je postavio jasan i snažan cilj – prvu samostalnu izložbu. Izložba je bila održana 11.09.2025. uz podršku Likovne udruge Čakovec i predsjednika Tonija.
Male geste, velike geste – toplina bolničkog osoblja
Zvonimir posebne riječi zahvalnosti upućuje cjelokupnom osoblju Odjela abdominalne kirurgije Županijske bolnice Čakovec. Također, upućuje zahvalu tehničkom osoblju do svih liječnika. Ipak, imenom izdvaja dr. Branimira Mikeca i dr. Mašu Bel, ističući njihovu stručnost, otvorenost i ljudski pristup.
Jedan od najdirljivijih trenutaka doživio je na svoj rođendan, 12. ožujka, dok je ležao na intenzivnoj njezi. Liječnica i medicinske sestre došle su mu prije vizite čestitati rođendan. „Takve sitnice rade čuda“, kaže.
Neizostavno mjesto u njegovoj zahvalnosti zauzima i dr. Svetlana Drobnjak, njegova liječnica opće prakse, koja ga je bez razmišljanja poslala na hitnu obradu jer upravo je njezina brza i odlučna reakcija bila ključna za sve što je uslijedilo – dodaje Zvonimir.
Život nakon bolesti – drugačiji, ali jasniji
Iskustvo bolesti promijenilo mu je pogled na život. Danas, kaže, sve vidi jasnije. Radost se nalazi u malim stvarima, u svakom novom danu i svakoj savladanoj prepreki.
Trenutno čeka odluku o kemoterapiji, koja je zbog nezacijeljene rane odgođena do ožujka 2026. godine. Do tada – bez naprezanja, ali uz polagani povratak svakodnevici i novu terapiju – večernju školu crtanja i slikanja u Didasku „Paleta“.
Povodom Svjetskog dana borbe protiv raka Zvonimir poručuje:
„Dragi suborci i suborke, nosimo svoj vlastiti teret, ali ne dajmo se slomiti. Dajmo si oduška kroz terapijske radionice i budimo podrška jedni drugima. Ostanimo uvijek optimistični, jer, kako kažu, nakon kiše uvijek dolazi sunce. Uživajmo u toplini i radosti koju nam donosi život te se veselo okrenimo svakom novom danu.“
