U rukama Stanka Trstenjaka međimurska prošlost nije zaboravljena, nego sačuvana, oporavljena i ponovno ispričana
O Stanku Trstenjaku iz Marofa kraj Svetog Martina na Muri više smo puta pisali, a nedavno kada nam je pričao o starim božićnim običajima.
Gospodin Trstenjak već 50 godina skuplja starine i zapise iz Međimurja, živi je svjedok kako se nekada živjelo, a u svojih sedam (gotovo osam) desetljeća proživio je mnoge sretne trenutke, ali i one tužne.
Ručni radovi kao lijek
Jedan takav je bio 90-ih godina, kada je, kako nam je otkrio, “obolio” zbog ratnih događanja i boli koja su ona nosila.
U toj boli pronašao je i lijek. “Tada je po selima jedna gospođa pokazivala kućanicama ručni vez, našivavanje na stolnjake i odjeću. Počeo sam sudjelovati na tim radionicama, a onda sam naučeno primijenio – to je bio moj lijek, tako sam ozdravio”, otkrio nam je gospodin Trstenjak.
Od 90-ih do danas nastali su tako predivni stolnjaci, ukrasni ubrusi, dekorativne zavjese za kuhinju, gobleni… sve njegovih ruku djelo. Inspiraciju je tražio u cvijeću, u životu oko sebe, a na njegovim stolnjacima izmjenjuju se žive boje, svakakvo cvijeće, pa i kokoti i grlice.
Čuvar međimurske mode
Pokazao nam je i prostoriju gdje čuva izvorne međimurske nošnje koje se skupio tijekom tih 50 godina. Posebno nas je dojmila “kruna” koju su nosile mlade na vjenčanju.
Svakava blaga smo pronašli u toj “riznici” stare međimurske mode, a Stanko Trstenjak nam je pažljivo pokazivao svaki detalj, znao je na koji način je što šivano, koji materijal je korišten i kako je što čipkano. U svemu ga je pratila vjerna kujica Dona. “Moj Donček–Lonček”, rekao je.
Stanko Trstenjak nije samo kolekcionar starina, on je živa arhiva Međimurja. U njegovim rukama prošlost nije zaboravljena, nego sačuvana, oporavljena i ponovno ispričana – koncem, platnom i znanjem koje se danas rijetko susreće.
Stanko Trstenjak pokazao nam je svojim ručno šivanim radovima kako se iz boli može roditi ljepota.
