Stanko Trstenjak iz Marofa recitirao nam je staru pjesmu: “Na grob mi posadite takše rožice, kakše sam ja mel okoli hižice…”
Prije blagdana posjetili smo Stanislava – Stanka Trstenjaka iz Marofa kraj Svetog Martina na Muri u nadi da ćemo više saznati o božićnim običajima Međimuraca iz razdoblja prije komercijalizacije Božića.
Ovaj vremešni gospodin prava je riznica znanja i sjećanja – u svojoj obiteljski kući ujedno krije obiteljski etno muzej sa starinama koje je sakupljao, ali i zapisivao više od 50 godina, a sve se tiču voljenog rodnog Međimurja.
Strpljivo nam je pričao o običajima za Badnjak i Božić, pokazao nam je i kako je nekada kao dijete pravio prstenje od slame i božićne ukrase, a iz njegovog glasa dopirao je topli ton svaki put kada je govorio o svojoj obitelji, braći i sestrama te svojim roditeljima.
Velika obitelj, mnogo sjećanja
Stanko Trstenjak jedno je od 14 djece u obitelji Trstenjak, a njegova majka Apolonija i otac Stjepan odgajali su ih najbolje što su znali, s onime što su imali na imanju.
“U prosincu bi se zaredali blagdani, imendani, ali i rođendani. Uz to, tata je bio Stjepan i rođen je 25. prosinca, a ja i još jedan brat rođeni smo 20. prosinca. Nismo imali puno, no bili smo zahvalni na onome što smo imali, a posebno na našim roditeljima”, sjetno je govorio gospodin Trstenjak napominjući da bi se od njegovih sjećanja mogla napraviti jedna dobra, ali debela knjiga.
Zimske noći su duge…
Danas je od brojne obitelji ostalo još samo troje djece, a svatko svoju muku muči. Tu su godine, bolest… usamljenost. Naime, supruga je preminula, a sin Saša radi u inozemstvu. “Dani mi prolaze uz moje sakupljene starine i zapise, no zimske noći su duge”, kaže. Uz njega pak vjerno sjedi i prati ga mala Dona, pas njegove pokojne supruge.
I tu dolaze sjećanja na površinu – o djetinjstvu, o životu sa suprugom u njihovoj kućici u Marofu i dvorištu sa starinskim sortama voća i cvijeća, s umjetninama i narodnim nošnjama, o ljudima koje je u životu upoznao… Doista, cijeli jedan roman bi se mogao napisati.
Hižica, moja hižica…
Nakon našeg razgovora o božićnim običajima, kojih više i nema, osim u njegovom sjećanju ili su zapisani negdje u kakvoj monografiji, gospodin Trstenjak izgovorio nam je pjesmu koju je čuo prije 20 godina, a najbolje govori o njegovom životu, emocijama i prolaznosti života.
“Hiža, moja hižica,
kolko smo ja i moja žena pretrpeli.
dok smo te ne meli.
Okoli hižice zasadil sam rožice.
Rožice se vekše, a moje zdravlje se slabejše.
Martinski zvoni zazvonijo,
došel je glas: ‘Ivek je preminul.’
Na grob mi posadite takše rožice,
kakše sam ja mel okoli hižice.”
Grlo se stisnulo, oči su zasuzile, nastupila je tišina. “Na grob mi posadite takše rožice… kakše sam ja mel okoli hižice…”
