Monika Jalšovec iz Štrukovca počela je trčati za vrijeme pandemije korone, a danas iza sebe ima osam maratona, stotine kilometara i još više razloga zbog kojih ne namjerava stati
Svjetski dan trčanja obilježava se svake godine nedjeljom najbližom 8. studenome. Ove godine je to 9. studeni. Cilj mu je potaknuti ljude na kretanje i promicati trčanje kao jednostavan, svima dostupan oblik tjelesne aktivnosti koji čuva fizičko i mentalno zdravlje.
U svijetu punom žurbe i stresa, trčanje je za mnoge postalo bijeg, terapija, način da se ponovno spoje sami sa sobom. Upravo takvu priču ima i Monika Jalšovec iz Štrukovca – žena koja je trčanje otkrila slučajno, a danas ne može zamisliti dan bez njega.
“Ja sam korona trkačica”
Monika se smije dok to kaže, no iza te rečenice krije se nevjerojatna volja i disciplina. Počela je trčati 2020. godine, u vrijeme pandemije, kada su mnogi tražili način da ostanu mentalno i fizički zdravi.
“Nikad prije nisam trčala, krenulo je spontano, a onda se pretvorilo u ljubav”, priča Jalšovec, koja inače već deset godina trenira kickboxing, što joj je bila dobra podloga za početak trčanja. Trening joj je ujedno bio i dobra podloga za trčanje polumaratona i maratona – psihički i fizički zahtjevnih utrka na dulje staze.
Od koraka do maratona
Od 2020. do danas – u samo pet godina – pretrčala je osam maratona, dok polumaratone više i ne broji. Nastupala je u Hrvatskoj, ali i izvan granica: u Njemačkoj, Italiji, Crnoj Gori, u Slavonskom Brodu, Ljubljani, Varaždinu, Našicama, Parizu, Dubaiju i Beogradu.
“U Dubaiju sam trčala na +35 stupnjeva, a kako mi je avion kasnio, morala sam se presvlačiti u WC-u zračne luke, ali svejedno sam stigla i istrčala polumaraton. Kad nešto želiš, nađeš način”, kaže uz osmijeh.
Inače, ova spretna frizerka u Pariz i Dubai putovala je zbog posla, no nije imala mira – pronašla je lokalne maratone i polumaratone, prijavila se na njih i uspješno ih završila. Divimo se njezinoj volji.
Prošle godine je pak bila prva u Kupu sjeverozapadne Hrvatske, a u Kupu Međimurja osvojila drugo mjesto, dok je u svojoj dobnoj kategoriji (40–50 godina) bila prva.
Najteža utrka – sto kilometara
Najzahtjevnija utrka bila joj je ona u Našicama – 100 kilometara oko jezera Lapovac, od šest popodne do devet ujutro. U Slavonskom Brodu otrčala je 50 kilometara.
“Trčiš krugove i boriš se sam sa sobom. Umor, misli… sve te to preplavi. Ali kad to prođeš, više ništa nije teško”, govori Monika.
U takvim trenucima, kaže, čovjek nauči najviše o sebi. “Trčanje je mentalna snaga. Kad pomisliš da ne možeš, napraviš još jedan korak. I još jedan.”
Trčanje joj je postalo način da očisti glavu, da dan započne ili završi s mirom. “Ako trčim ujutro, to mi je priprema za novi početak dana. Disanje, misli, planovi… sve se posloži. To je moja rutina kojom napunim pluća i um”, kaže Jalšovec.
Nije opterećena rezultatima: “Nikad nisam trčala radi vremena. Bitno mi je samo pomaknuti vlastite granice i uživati u svakom kilometru.”
Društvo, glazba i dobri bregi
Na kraćim stazama (8–12 km) trči nekoliko puta tjedno, a vikendom duže dionice – 20 i više kilometara. Najdraže su joj rute po međimurskim bregima, od Selnice prema Koncovčaku, kroz Plešivicu i Merhatovec.
“Gore je prekrasno, pogotovo kad se boriš s uzbrdicom, ali pogledaš oko sebe i vidiš koliko vrijedi svaki korak.”
Kad trči sama, ima glazbu i slušalice, a kad je u društvu, razgovor i smijeh nose kilometre. I što je najbolje, ima dovoljno zraka u plućima i za trčanje i za razgovor.
Prehrana, medalje i podrška
Htjeli smo znati više i o njezinoj prehrani prije maratona. Večer prije utrke obavezni su ugljikohidrati, tjestenina ili pizza, za energiju. Na dan utrke – doručak kao i obično.
Inače, kad ne trči, nema posebnu dijetu, uživa u domaćoj kuhinji svoje mame, ali i kremšnitama i međimurskoj kavi.
Što se pak skupljenih medalja tiče, kod kuće ima punu vitrinu uspomena na svaku utrku i svaku pobjedu – onu vanjsku, ali i onu unutarnju.
Veliku podršku ima u obitelji: “Mama Marija, tata Stjepan i sestra Marta su moji najveći navijači, uvijek su uz mene. Mislim da sam naslijedila mamine i tatine dobre gene, ali i njihovu upornost”, kaže.
Kada tijelo kaže “još”
Monika vjeruje da trkači poznaju taj trenutak – onaj kada se nakon tridesetog kilometra suočavaju sami sa svojim granicama. “Tad zapravo počinje prava utrka – borba sa samim sobom. Neke preplavi val hormona sreće, a neki počnu tonuti. Ja nikad nisam došla do tog zida koji bi me mentalno slomio. Uvijek me nosi osjećaj oduševljenja, što će biti na sljedećem koraku, na sljedećem kilometru. Trčanje za mene nije bijeg, nego povratak sebi. Važno je da idem svojim tempom, svojim putem. U tome sam najveća pobjednica”, zaključuje Monika Jalšovec.
