Tri generacije obitelji Herman, poznate kao Pukleki, spaja ljubav prema obitelji, rodnom kraju i toplini doma u Belici – mjestu gdje su nastale uspomene koje se prenose s koljena na koljeno
U Belici, u Mostišću, u kući gdje su se uvijek okupljali prijatelji i rodbina, danas žive Verica i Josip Herman. Njihovu obitelj već desetljećima krasi nadimak po kojem ih svi u selu poznaju – Pukleki.
Taj stari naziv, koji zapravo potječe iz Male Subotice i djevojačkog prezimena Josipove majke, prerasao je u svojevrsni obiteljski znak i u Belici.
Josip je onaj tip djeda koji uvijek ima dobru priču i još bolju pjesmu. Kad se za stolom pojavi boca domaćeg vina, a iz kuhinje zamirišu palačinke, nije mu teško zapjevati starogradsku – najradije “Que sera, sera”, kako ju je nekad izvodio Ivo Robić.
Njegov sin Tomislav danas živi u Ivanovcu, a s njim i četrnaestogodišnji Luka, koji rado provodi vikende u Belici. Kod bake i djeda uvijek ima nešto zanimljivo – od bakinih palačinki do djedovih priča o tome “kako je to bilo nekad”.
Luka zna gdje je skriven ključ od šupe i gdje raste najbolja smokva, ona u dvorištu tete Sandre, Tomislavove sestre, na drugom kraju Belice, na Štuku.
Upravo ispred te smokve, krajem ovog ljeta, nastala je fotografija koja prikazuje tri generacije Hermana – djeda Josipa, tatu Tomislava i Luku. Tri osmijeha, tri životna doba i ista gesta: ruka na ramenu onog do sebe. Jedna obična, a opet posebna obiteljska slika.
Nema tu velike pompe ni posebnih priprema – samo ljudi koji se vole okupiti, nešto pojesti i popričati o svemu, od nogometa do politike. Sve se odvija prirodno, bez žurbe, uz poznati zvuk djedove pjesme koja se čuje iz dvorišta. Upravo u toj jednostavnosti krije se toplina koja povezuje generacije.
