Ivan Mirić bio je kapitan brojnih donjomeđimurskih vjenčanja - u brak je otpratio stotinu parova, a za nas se prisjetio kako su nekada izgledala tradicionalna vjenčanja
Vjenčanje je jedan od najvažnijih trenutaka u našim životima. Obilježava početak zajedničkog puta supruge i supruga kroz život – puta na kojem će dijeliti i dobro i loše, i zdravlje i bolest, i siromaštvo i bogatstvo.
Danas je svadbeni običaj takav da se svatovi skupe kod crkve ili matičara, obave formalnosti, a potom se nađu u ugostiteljskom objektu gdje će se slaviti do zore. Povorka automobila od crkve do ugostiteljskog objekta više i nije tako nužna.
No nekada su svatovi trajali i po nekoliko dana, a u njih je bio utkan pomno razrađeni protokol pun starih svadbenih običaja gdje je gotovo svatko u svadbenoj povorci imao svoju posebnu ulogu.
Voditelj vjenčanja
Kako bi se držalo nekakvog reda i satnice te pratilo svadbene običaje, zadužen je bio kapitan (ili kapiton, kapetan ili pak starešina u nekim krajevima Međimurja).
S jednim takvim vitalnim kapitanom pričali smo nedavno – Ivanom Mirićem iz Draškovca koji je prije dva tjedna proslavio svoj 70. rođendan. Mnogi od vas ga pamte i kao sakupljača starina iz svakodnevnice starih Međimuraca, a za to je uredio vlastiti mali muzej u dvorištu obiteljske kuće.
Preduvjeti za kapitana
Njegova karijera vođenja tradicionalnih međimurskih vjenčanja počela je ranih 80-ih godina prošlog stoljeća – netko od starijih kapitana u selu zamolio ga je za pomoć jer je vjenčanja bilo puno, a kapitana malo.
“Svako je selo nekada imalo dva ili tri muža koji bi na vjenčanjima preuzimali ulogu kapitana. Većinom se gledalo tako da netko iz obitelji bude kapitan, jer ga onda mladenci ne bi trebali platiti. No postojali su i kapitani za plaću, poput mene.
To su većinom bili muškarci poznati po elokventnosti, po šalama, ali i po ‘kuražu’. Treba stati pred 100 ili 200 ljudi, govoriti da te svi čuju i postaviti neki red. Jer je kapitan taj koji vodi svadbu, koji kaže kad je vrijeme za krenuti, stati, sjesti, popiti ili pojesti nešto, kapitan je taj koji vodi mladu do crkve. Velika je to uloga bila”, kaže Mirić.
A ulogu je shvaćao jako ozbiljno – rukom su on i supruga Marija zapisivali sve dijelove svadbe, sve govore kapitana u određenim trenucima, koje bi potom Mirić učio napamet.
“Ponavljao bih sam u spavaćoj sobi ili pak na poslu, a prije same svadbe bih s mladencima dogovarao što treba naglasiti, kako im se roditelji zovu, odnosno tko su ključni sudionici svatova – podsnehalja, deklič, handač, kumovi… Sve bih to uklopio u svoje govore”, priča Mirić.
Govora i dijelova svadbe je bilo mnogo – prolistali smo njegove ručno ispisane listove s natuknicama i podsjetnicima.
Faljen bodi Jezuš Kristoš!
“Prije su naše svadbe bile pune starih i lijepih običaja. Prije pojave društvenih domova, a zatim i restorana u kojima bi se slavila vjenčanja, mladenec je imao svoju svadbu, a mladenka svoju – svatko u svojim roditeljskim kućama.
Kapitan koji bi vodio svadbu kod mladenca bio bi šereg-kapitan, a onaj koji je vodio svadbu kod mladenke zvao se primoš-kapitan. Zapravo, obje riječi znače prvi, predvodnik, vođa.
Svadba bi počinjala ručkom (u Svetoj Mariji i doručkom, s krvavicama). Kapitan bi pozvao roditelje mladenca, najavio im da slijede svatovi i što će se sve tog dana raditi, a kaproli, čuvari svatova koji bi išli ispred kapitana u povorci sa sabljama, uzeli bi dvije boce vina i išli bi po krsne i firmane kumove, naravno ako bi svatovi bili iz istog sela.
Povorka bi se okupljala kod mladenca, uslijedilo bi opraštanje mladenca od roditelja i obitelji, i onda bi svi, uz bandiste, krenuli prema kući mladenke.
Tamo bi povorku dočekao primoš-kapitan i mladenkina rodbina, ali sa zatvorenim vratima i tu bi slijedilo uvjeravanje šereg-kapitana da se mladenec s povorkom pusti u dvorište, da je golub došao po svoju golubicu, sve uz pozdravne riječi ‘Faljen bodi Jezuš Kristoš!.
Nakon toga dolazimo do alegorije s cvjetnjakom – mladenec je prolazio vrtom mladenkine obitelji i ugledao je prekrasnu ružu, svoju mladenku. Moli roditelje za dopuštenje da je ubere. Šereg-kapitan mu potom prvo dovodi djevojčicu, a ona je mali pupoljak i to nije njegova ruža. Potom mu dovode stariju gospođu; ona pak je već ubrana ruža, polako ocvala. Na kraju mu dovode mladenku, to je njegova ruža u koju se zagledao.
Tu slijedi ‘spričavanje’, opraštanje mladenke od svoje obitelji, vrlo emotivan dio svadbe gdje su gotovo svi plakali, a zatim se mladenkina i mladencova strana spajaju u jednu veliku povorku koja kreće prema crkvi. Do crkve mladu vodi kapitan, od crkve dalje njezin vjenčani suprug.
I potom slijedi slavlje – uz običaj ‘baba bere gljive’, plesanje ‘zelja’, tuševe bandista… kasnije se tek, u modernije doba, uveo ples mladenke. Prije se mladenki, kad je plesala, pod noge bacalo kocenje ili pak komadi drva, da se provjeri je li šepava. A držala bi joj se i svijeća pod haljinom kako bi se provjerilo je li nevina.
Slavilo bi se do jutra i potom bi se obitelj okupila u podne na ručak”, skraćeni je Mirićev prikaz trajanja tradicionalne svadbe, uz napomenu da svaki običaj zaslužuje svoj vlastiti opis i članak.
Stotinu vjenčanja i stotinu cimera
Vjenčanja su ipak bila prilika da se okupi rodbina, da se proslavi i zabavi, i zato su tako dugo i trajala, a svaki je običaj zabavljao brojnu publiku. Nekoć se samo jednom u životu išlo pred oltar i taj se događaj trebao primjereno proslaviti.
U svoje je vrijeme godišnje Mirić odradio i po trinaest vjenčanja, no tijekom godina potražnja je pala. Stari običaji zamijenili su se nekim drugim “šegama”, a posljednje vjenčanje Mirić je vodio prije gotovo pet godina.
I za kraj, Ivan Mirić nam je otkrio kako je tijekom svoje “kapitanske” karijere otpratio stotinu parova u njihov zajednički život, a sve cimere s tih vjenčanja, kao i pozivnice i zahvalnice, još uvijek pomno čuva.
